Živjeli smo u sjeni visokih stabala, u kući kao iz bajke, trošnoj ali urednoj. Po njoj smo se kretali pažljivo da ne bismo ometali jedan drugoga, jer nas je bilo mnogo u malom prostoru. U dvorištu su naši koraci bili još pažljiviji da ne oštetimo cvijeće koje je raslo posvuda oko kuće i da ne preplašimo ptice koje su pjevale na granama lipa i dudova ponad naših glava.

Naša je obitelj bila siromašna, a susjedi su bili još siromašniji. Živjeli smo od plodova škrte zemlje. Ni jedna njiva nije ostajala neizorana i neposijana, pa ni kod onih obitelji u kojima nije bilo snažne ruke da zamahne motikom. Svi smo se u selu družili u veselju i od srca pomagali jedni drugima. Sa svih se strana čula pjesma težaka, uvečer se pilo vino uz priču i smijeh, a nedjeljom se narod okupljao u crkvi i u gostionici. Svuda se čula lijepa riječ, i u radosti kad bi selom prolazili svatovi ili bi se slavile krstitke, i u žalosti kad bi se siromaštvu pridružila bolest ili smrt.

Naše je selo bilo udaljeno od velikih gradova i svjetskih zbivanja. Sve veliko i važno događalo se negdje drugdje, daleko od našega siromaštva. Čitao sam o tome u novinama koje bi otac donosio iz grada kamo je povremeno odlazio poslom. Gledao sam fotografije državnika i drugih slavnih ljudi iz dalekih zemalja i sricao njihove mudre poruke koje su bile napisane krupnim slovima u naslovima. Volio sam čitati o ratovima i raznim katastrofama, a osobito o slavnim ljudima i njihovim djelima. Sve o čemu su novine pisale događalo se daleko od nas i svi slavni ljudi živjeli su u nekim dalekim zemljama. O našem kraju novine nisu nikad pisale. Bio sam zbog toga tužan, često i ljut i povrijeđen kad bih čitao o plemenitosti bogatih i slavnih ljudi u raznim krajevima svijeta, o generalima koji bi slali vojnike u napad na jačeg neprijatelja, pola bi vojske izginulo, a novine su do neba hvalile i slavile hrabroga vojskovođu.

Ljudi iz našega sela ne bi tako postupali, u nevolji i opasnosti ne bi drugoga gurali pred sebe. Sami su činili najviše što su mogli, pomagali su jedni drugima, odricali se i žrtvovali, jer su bili naprosto takvi, jer je to bio njihov način shvaćanja života i način življenja i preživljavanja. Ali o njima nikad nitko ni retka napisao nije. A bilo je i u našoj kući i u našem selu hrabrih i plemenitih ljudi, o kojima bi velikim slovima trebalo pisati u svim novinama, da ih čitav svijet upozna i sazna za njihova djela. Bio sam u to uvjeren i u svojoj povrijeđenoj dječačkoj duši stotinu sam se puta zavjetovao da ću, kad odrastem, bar o nekima od njih napisati najljepše članke i poslati ih u velike svjetske novine. U prvome redu pisat ću o mojoj majci. Ona je to najviše zasluživala. Imala je najveće srce. Pokazala je to nebrojeno puta u mnogim prilikama. A slučaj s brašnom u mojim ju je očima uzdigao iznad naše sirotinjske svakodnevice i svrstao u red onakvih dobročinitelja o kakvima nam je svećenik pripovijedao na vjeronauku.

Evo kako se to dogodilo.

Jednoga srpanjskog jutra k nama je došla susjeda. Sjedio sam u krošnji visoka duda pred kućom i jeo slatke plodove. Susjeda me nije primijetila. Ušla je u dvorište nesigurnim korakom i oklijevajući pokucala na vrata. Majka je izašla pred kuću i tako sam, nezapažen, prisustvovao događaju kojim se uzdigla do anđeoskih visina.

Susjeda ju je došla zamoliti da joj posudi brašna. Njihova je škrinja ostala prazna, rekla je, i ne zna što će svojima za ručak, ni za večeru, nema više ni šake brašna, ni zrna krumpira. A u kući osmoro gladnih usta čeka njen povratak. Vidjelo se kako teško svladava sram i očaj koji su sputali čitavo njeno biće: sitno, zgrčeno tijelo, izgubljen pogled i drhtav glas kojim je teško izgovarala riječi. Molila je tek šaku, dvije brašna i uvjeravala majku kako će joj ubrzo vratiti, jer žetva nije daleko...

Dok je slušala susjedu, u majčinim je očima tamnio sjaj i lice joj se bolno grčilo. Gledajući je odozgo s duda kako lomi prste, znao sam što se događa u njenom velikom srcu: boljela ju je susjedina nevolja, željela je pomoći, a otkuda? Sunce je spržilo zemlju, kržljava pšenica na njivi čeka jalovu žetvu, krumpir nije ni posađen jer nije bilo sjemena...

Drhtavim riječima susjeda je nastojala istodobno izraziti i zatomiti svoj jad i nevolju. Majka šutke uđe u kuću. Susjeda se preklopi pred vratima, skupljenih ruku u očaju i nemirna pogleda ispunjena brigom i očekivanjem. Na njenom bolom izboranom licu sunce se s visoka igralo sjenama treperava dudova lišća. Vrijeme je protjecalo pritisnuto nekom težinom koja kao da se nastanila u zraku i sa svakim trenutkom sve je bilo teže i napetije, susjedino se tijelo sve jače prigibalo i sve češće premještalo s noge na nogu, a u njene krupne oči točilo se sve više zabrinutosti.

Kada se majka pojavila s loncem brašna, susjedino se lice ozarilo. I meni je laknulo. Na susjedino silno zahvaljivanje i obećanje kako će joj brašno vratiti odmah poslije žetve, majka je isprati iz dvorišta govoreći joj da ne mora ništa vratiti, jer joj ona to ne posuđuje, nego daje od onoga malo što joj je ostalo, neka ispeče kruh djeci, bit će za nekoliko dana, a onda će se opet nekako snaći...

Kasnije sam pogledao u škrinju u kojoj je majka držala brašno. Bila je gotovo prazna, tek je u jednom kutu bila skupljena hrpa brašna na kojoj su se jasno vidjeli otisci dlanova. Očigledno, majka je zalihu podijelila na dva jednaka dijela i jedan dio dala susjedi. Znao sam koliko je trebalo plemenitosti i hrabrosti da bi se podijelio zadnji zalogaj, jer je i u našoj kući bilo gladnih usta. Ali majčino veliko srce nije moglo učiniti drugačije. Bio sam na to ponosan. Osjetio sam kako mi se obrazi žare i grudi šire i srce u njima raste i raste i poželio sam da naraste veliko kao majčino.

Tu pred starinskom škrinjom toga sam se trenutka zavjetovao da ću jednom, kad odrastem, napisati najljepšu pohvalu velikom majčinom srcu, njenoj dobroti i hrabrosti.

Dragi čitatelju, kada pročitaš ovaj moj skromni člančić o jednoj nepoznatoj ženi koja je u siromaštvu zadnju šaku brašna podijelila sa susjedom, možda osjetiš kako je njeno srce bilo veće i njeno djelo plemenitije od mnogih koje svijet hvali i slavi. Toga trenutka i moje će srce narasti i moj će zavjet biti ispunjen.