|
|
Objavljena izdanja
Marko Kravos:
U KRATKIM HLAČICAMA
Pisane u prvom licu, Kravosove lirske crtice evidentno su autobiografske, po mnogim elementima i faktografske, samo što je "faction" komponenta bitno ublažena poetskom aurom uspomena i olakšana suptilnim humornim odmakom. Autoironični protagonist ponajprije se legitimira kao onaj koji ne želi odrasti, kao onaj koji ne voli jesti, kao onaj koji se ne može odreći zabranjenih užitaka (primjerice, sisanja palca), kao onaj koji je posebno slab na privlačnost žena. Uz naglašavanje svojih minijaturnih dimenzija i pomalo pustolovnog duha, autor nas razoružava od svake skepse, te uvlači u svijet svojih iskustava, opsesija, snova i slutnji...
Žablja perspektiva pak omogućuje posebnu skokovitost naracije. Kroz šezdesetak ulomaka-poglavlja-sekvenci nižu se slike i prizori, agonisti i statisti, akcije i situacije sasvim različitoga predznaka. Ima tu i doslovnih žaba iz bare, koje upravo zanose dječje oči i ruke, a ima i drastičnih smrti i polaganoga umiranja. Ali prevladava dječja zaokupljenost igrama i otkrivanjem tajni (odraslih), komorna dimenzija kuće i prikućja, odnosa s majkom i sestrama, rasta s vršnjacima i vršnjakinjama. Stvoren je tako mali univerzum sav natopljen mirisima, okusima i opipljivošću, odnosno evociran sinestezijski, ponuđen rekonstrukciji spomoću osjetila.
Dječje viđenje ipak nije oslobođeno društvenoga konteksta. Kravosova sudbina čovjeka rođenog u internaciji, pripadnika slovenske manjine u fašističkoj i postfašističkoj Italiji, nije mogla ostati sasvim nezabilježena. Premda je ličena svake patetike i povjesničarskih ambicija, barem na mala vrata u ovu knjigu ulazi kruta zbilja raznoraznih konflikata što su obilježili sredinu u kojoj je autor formiran...
Tonko Maroević
(Iz pogovora)
| Tonko Maroević
(Iz pogovora) |
Škrinjica ispunjena zlatom i srebrom
Ova knjiga nastala je u dobroj volji i nastojanju na zbližavanju i boljem poznavanju književnosti i književnika ovdje uz granicu. Dakako, ova je knjiga samo jedna kap u slapu koji doduše ne teže bogato, ali ga priželjkujemo i zamišljamo kako snažno šumi i cesariševski blješti i blista. Taj i takav slap mogu, vjerujemo, stvoriti kapi poput ove, kad ih bude više i više. Slapovi suradnje i zajedništva i mostovi prijateljstva i komunikacije bili su nam potrebni u prošlosti, potrebni su nam i danas i bit će nam potrebni sutra. Ako se ne poznamo, ne možemo biti prijatelji i ne možemo surađivati. Međusobno poznavanje i stalna komunikacija na svim poljima, pa i u kulturi, pa i u književnosti, ruše predrasude i one zidove preko kojih se nabacujemo kamenjem i teškim riječima. Tek kad se približe jedan drugome, čovjek čovjeku može pružiti ruku i izreći dobru riječ.
Jedna takva dobra riječ i jedan prijateljski stisak ruke, vjerujem, i ova je knjiga.
Gospodin Marko Kravos, književnik iz Trsta, koji pripada susjednoj nam slovenskoj književnosti, koji je ovdje večeras s nama uživo za ovim stolom i, rekao bih, jednako živo u ovoj knjizi, najzaslužniji je za ovaj fizički i duhovni susret, za ovu knjigu koju bih nazvao škrinjicom nevelika formata i skromna opsega, ali ispunjenom zlatom i srebrom.
Osim autoru, zasluga pripada i prevoditeljici, gospođi Sanji Širec Rovis, mladoj književnici koja se hrabro prihvatila zahtjevne zadaće prevođenja jednoga književnoga djela čije su vrijednosti prvenstveno u jeziku, u jezičnom izrazu, u čudesnoj naraciji kojom ove priče čitatelja naprosto plijene i u slovenskom originalu i u hrvatskome prijevodu.
Želim još naglasiti da je u knjizi objavljen lucidan ogled o ovome Kravosovom djelu u pogovoru akademika Tonka Maroevića, koji će nam večeras i predstaviti ovu knjigu.
(Iz uvodne riječi urednika Miroslava Sinčića na
promociji u Marušićima 8. srpnja 2002. godine) |
Ševa pjeva
Prostote su me počele opsjedati dosta kasno i to u Marijaništu.
Od Sv. Ivana do Općina doista je daleko. Moraš promijeniti dva tramvaja i onda još pješke.
"Što je meni to trebalo", roji mi se u srcu, dok stojim pored teškog kofera sam u tamnom predvorju. - Izgleda da su me roditelji dali u zavod radi primjernog društva, da se ne vučem po cesti, i zbog toga što se stalno svađam s mlađom sestrom, a otac ne podnosi viku i plač. - Ah, što to. Otac opet preuređuje našu kuću na Brandešiji i sa zidarima ima već dosta brige i troškova...
"Neka ode dečko malo po svijetu, da se nauči samostalnosti", čujem kako govori. Poznam ga, sigurno je da mu se tako više isplati i da će na taj način uštedjeti, jer kod svećenika se cijedi med i mlijeko. Bit će da je to! Tu ima zaista svega: mlijeka u prahu, marmelade, čokolade, narančastog sira, slanog maslaca, keksa. Sve u velikim kutijama na kojima piše UNRA i Amerika.
Ne! Možda sam ocu i majci nešto skrivio. A što ako se zaista samo brinu za moje zdravlje? Kraški zrak slovi mešu Tršćanima kao čudotvoran lijek, tako kaže liječnik, a i pjesnik Kosovel.
Tako sam sada u Marijaništu mešu borovima: "... tko se vrati u njihove samoće, više nije bolestan!" Ma, onda je Kosovel umro od samoga zdravlja?
Ben , treba sve probati! Možda će se moja upala pluća popraviti i neću više trebati injekcija i lijekova.
Tu sam, imam jedanaest ili dvanaest godina kad me uvode u umjetnost ljubavi na samostalan način. Pitomci sa sela mi objašnjavaju kako treba povlačiti i trljati, da poslije bude lijepo. Izgleda da se na selu prije dolazi do tih spoznaja.
Kad probaš jednom na samo, odmah ti se počne sviđati. Ne može se ni usporediti s pušenjem, nakon kojeg ti je samo slabo. Prije je kao čokolada, rekao bih.
Katehet s bijelim okovratnikom, koji zna iz ispovjedaonice sve o našoj revnosti, kod propovijedi diše prst nad našom grešnom navikom - nad prepuštanjem niskim učicima! Meni se čini da krči ispovjednu šutnju, jer bezobrazno bulji sad u jednoga, sad u drugoga, a najviše u mene.
Za pokoru moramo pročitati iz bilježnica u kojima piše da se od nagonskog iživljavanja suši mozak, da se time umrtvljuje volja, da se mladome čovjeku zaustavi rast duže, pameti i tijela. Onda se u srce ugnijezdi žalost. Čak i životinje postanu od toga žalosne. Kod pasa i mačaka se to lijepo može vidjeti. Bogu nimalo nije drago to predavanje o životinjskom nagonu!
Kako je moguće da se Bogu to ne sviđa? Pa sve je njegovo djelo! Zašto bi morale životinje nakon toga biti žalosne? Ako se i one predaju životinjskom nagonu, ne znači li to da i one griješe? Jadnice, i to čak bez duše. Kakav nagon bi im dao Bog ako ne životinjski?
Potpuno sam zbunjen: je li ili nije Bog napravio čovjeku i tu izraslinu?? Čemu, ako ne za veselje? Jer on je beskonačno dobar. I dok još ne možeš stvoriti obitelj i sijati djecu, bio bi grijeh kada ne bi koristio njegov dar.
Još je dobro da nam grešne mrkvice nisu namazali katranom i povezali grubom tkaninom, da nas očuvaju od iskušenja. Tako su mene nekada kod kuće odvikavali sisanja prsta.
Između škole i crkvenog zavoda to mi je jedino utočište. Kod toga se osjećam kod kuće i na svome. Opet imam svoju nježnost. U vrevi štićenika odgojnog zavoda teško si je očuvati svoj kutak. Cijelo se vrijeme moram nečemu prilagođavati, da mi se od toga vrti u glavi.
Kako preživjeti taj visoki odgoj, tvrdi red i družinu vršnjaka koja ti se s vremena na vrijeme hoće popeti na glavu. Što li će ostati od mene? Čak im moje ime ne valja, ne zovu me Marko, nego Kravica ili Perce, jer znaju da me to ljuti.
Samo me rukovanje na samom čini dječakom. Ni lopta, ni igre - samo to u meni budi kreativnost i fantaziju. Još i više zato što odrasli od toga prave cirkus. Tajna i zabranjeno voće!
Dvije godine vježbe i priprema u Marijaništu, a onda ostajem neko vrijeme u zavodu na drugom brdu. U "titovskom" đačkom domu je naš upravnik opsjednut proganjanjem nagonskih stranputica: "Čovjek od toga postane samotnjak i ostane na rubu društvenog događanja! Zajednica, kolektiv, sudjelovanje u akcijama za ideale, to je pravi okvir mladog čovjeka. Samo u vlastitom znoju kuje se karakter. - Tko je toliki junak, da je spreman na samokritiku na zajedničkom sastanku?!"
Meni, koji sam svježe cijepljen crkvenim smislom za osjećaj krivice, čini se da je taj javni oblik ispovijedi jako grub. Grozan. Za pobjeći! I gdje ima boljeg utočišta od zahoda? Hrabro bjećim tamo pred krivicom i preodgojem koje mi žele nametnuti.
Sve me na tome svijetu mami svojom slatkom raspoloživošću. Ne samo gola djevojačka koža koja se blista pod nabranim rukavićima, čuperak dlaka pod pazuhom - da ne govorim o ostalom, što pokušavaju djevojke tako sebično prikriti pred mojim pogledom i što tu i tamo izađe na vidjelo.
Moje oči pohlepno čaraju po ženama koje na polju u Sv. Ivanu žanju radiš. Duboko se saginju, a ispod podsuknji bijele im se butine koje nikada nisu vidjele sunce. Osupnut sam njihovim bokovima usred njive: kao hobotnice su, kojima se ne vide glave, već samo sveobuhvatno tijelo, pozadina pod suknjom.
Bezbroj stvari opipavam! Već lagana tkanina - čak i ako nije od čiste svile, čak i ako nije skrojena u grudnjak -kako li mi samo bije žila na vratu pri toj pomisli! Uzmem u dlan toplu marelicu: sva je djevojačka, jer ima baršunastu kožu i cigansko je žuta. Vitko stablo breze, kora pod prstima. Beskrajno naručje šume kad se u zimskoj noći probudi bura u Bošketu i drveće uzdiše i nestrpljivo se trlja jedno o drugo, cvileći. U moru dodira topim se poput soli.
Kuće u gradu, urušen kameniti ugao, označen pasjim i mačjim sokovima. Raskrešeni krakovi ulica, po kojima jurim u mraku na sastanak kojega ugovaram posvuda i sa svima; vijuganje cesta koje se slijevaju u riječno korito trga. Kasno u noć vraćam se odnekud. Opet idem nezadovoljan sastankom, u meni sve kipi, sam sam na svijetu, milujem zidove i ljubim kamenje i obličje nekih vrata.
Od ritma u žilama i ritma u kamenitom tijelu grada moja se krv nikada ne smiruje. Buljim u knjigu: slovo a! Baš takav trbuh ima trudnica u koju sam se zagledao u tramvaju. Veliko M ima dvije noge i venerin kut u koraku. Ne mnogu se otrgnuti od izloga: čaša za šampanjac zahvaća meka prsa iz zraka. Do nje se namješta vaza crnih bokova.
Od kestenova u cvatu i vlage nakon nevremena zamiriše po sjemenu i ženskome znoju... Mlada mačka se na zidiću ljulja u bokovima. Na travnjaku usred kamene ograde bez srama zijeva otvor u vlažnome krtičnjaku: tako vruće i zaobljene su š samo našminkane usnice jedne ženske za koju se zna da je jedna od onih. Kutkom oka uočim staricu: osjećajno si raščešljava kosu na balkonu. Njeni su pokreti puni miline, koju već dugo vremena nije imala kome iskazati.
Popeo sam se na vrh kestena. Vruće sunce mi stavlja svoj dlan na tjeme i vjetar s mora diše mi u lice. Ugledam plavetnilo, ravnicu, beskrajnost.
Kako da u tom trenutku ne uzmem svoju ševu u ruku i pričekam da zapjeva!
Osjećam se nezgodno zbog te svoje uspaljenosti i zbog žene u sebi. Od boli i nestrpljivosti sve hrče u meni.
Zacijelo imam taj čar u krvi još iz vremena kad se zemlja rađala u vatri i kad joj se oko bokova ovijao ogrtač brokatne lave.
|
|
