Tulio Letis pažljivo namjesti crni dlakavi šešir na ćelavu glavu, uzme štap, prebaci mantil preko ruke i napusti svoj opskurni stan u potkrovlju trokatnice u samom središtu Pule. Silazio je zastajkujući, pažljivo osluškujući penje li se tko kamenim stubištem, spreman skloniti se u kakav mračniji kutak da bi izbjegao susret. Na izlazu iz zgrade zapahne ga topli zrak zasićen isparinama s asfalta. Zastane na rubu pločnika. Bilo je ljetno predvečerje i ulica se polako budila, ljudi su se, nakon popodnevnoga odmora, sa svih strana slijevali prema obližnjim Đardinima. Išli su u šetnju prema Areni i na Rivu, ili bi razgledali izloge, ulazili u trgovine i u bučne kafiće. Palila su se prva ulična svjetla i zajedno s agresivnim šarenilom izloga i natpisa pretvarala sivu ulicu oljuštenih fasada, mračnih veža i neisprašnjenih kontejnera u raskošno šetalište okupano blještavilom.

Starac je želio ostati nezamijećen. Zato se neko vrijeme zadrži uz rub pločnika promatrajući prolaznike, nastojeći otkriti prepoznaje li ga tko iz mnoštva. Nije imao osobitih razloga za skrivanje, ali se nezamijećen i neprepoznat osjećao nekako lagodnije i sigurnije te bi se slobodnije kretao ulicom.

Sačeka trenutak kada mu se činilo da je na ulici najveća gužva. Spusti šešir niže nad oči, umiješa se među prolaznike i uputi niz ulicu. Na Đardinima, među šetačima pod ladonjama, kretao se opuštenije jer su to bili mahom mladi ljudi za koje je bio siguran da ga ne poznaju, a osim toga bili su toliko zaokupljeni sobom da su pored njega prolazili kao pored stabla ili rasvjetnog stupa. Tome se radovao. Uputi se prema sredini korza gdje se nalazio oveći kiosk, priče malom prozorčiću i zatraži šibice i svijeću. Plati, gurne smotuljak u džep i pođe prema stubama koje s ruba šetališta vode prema Kaštelu. Poštapajući se uspne se na vrh zidina i tu zastane. Dolje na šetalištu i okolnim ulicama gradska se vreva pojačavala, život je kiptio u svjetlosnoj kupelji, a pod ladonjama, tako se doimalo odavde s visoka, kao da mladost pulsira u nekom izdvojenom svijetu, u nekom drugom, dalekom i drugačijem mediju. Gleda starac u taj mladi svijet, u šareno mnoštvo koje se kao jesenje lišće pod zapusima promjenjiva vjetra kovitla na sve strane, a nekakva mrzlina obavija mu srce i pogled zamućuju suze. Navru sjećanja, odvoje se misli i odlutaju u neka davna zamagljena predvečerja, preplave ga uspomene koje nikako da pomiri s razbarušenim komešanjem dolje na šetalištu, premda je upravo tu dolje u sjeni mladih stabala, i ovdje na ovim zidinama, i tamo poviše u polumračnim usponima prohujalo njegovo djetinjstvo i mladost i zrele godine i, eto, traje i njegova starost i sve su njegove uspomene vezane za ovaj prostor. Ali vrijeme je bilo drugo i svijet je onda bio drugačiji. Sjećanja gospodina Letisa zasjenjena su vremenom i zamućena promjenama koje su se događale tu pred njegovim očima, ali ih on gotovo nije ni primjećivao, tek ih sada u starosti vidi i osjeća kao bolne rane.

Tu gore na zidinama i u mračnim usponima promjene su manje vidljive i starcu se čini da je ovdje bliži vremenu svojih uspomena. Gledajući dolje svijet koji nikad nije osjećao svojim, u koji se nikad nije uklopio, koji je tutnjio mimo njega udaljavajući se sve više, rušeći kao bujica i najtanji sprud povezanosti, Letis se osjeti napuštenim, zaboravljenim, kao da se blještavi brod udaljava od puste obale na kojoj su ga ostavili kao nepotreban sanduk. Ali ne osjeti potrebu da maše rukama i više neka se vrate i pokupe ga. Naprotiv, poželi udaljiti se još više, krenuti na drugu stranu, u svoje vrijeme i svoj svijet.

Upravo u trenutku kada odluči napustiti svoje motrište na vrhu stubišta i uspeti se prema Kaštelu, dolje u gomili na šetalištu pozornost mu privuče jedan mladić u plavom odijelu i bijeloj košulji, uredno počešljan, s crtom posred tjemena od koje mu se tamna kosa u valovima spuštala do ušiju. I odjećom i frizurom i načinom hodanja i čitavom svojom pojavom napadno se izdvajao iz skupine mladića i djevojaka među kojima se kretao. Starac prikuje pogled za njega a niz leđa mu prođe val ježuraka i čelo mu se orosi krupnim kapima znoja: u mladiću prepozna sebe. Navru sjećanja, navru slike iz prošlosti, kada se dolje pod mladim stablima skupljala neka druga mladost i pulsirao drugačiji život i on se u tom prohujalom svijetu kretao eto ovakav kakvoga sebe upravo gleda - lijep, uredan i uznosit. Mladić je hodao ozbiljan, uzdignute glave, laganim korakom kao da lebdi iznad betonskog tla išaranog ižvakanim gumama, stiješnjen u skupini, ali ne obazirući se na nju, kao da je sam na šetalištu, a i skupina se tako ponašala prema njemu, bučno se valjala pod krošnjama ne primjećujući ga. Zabune nije moglo biti: dolje se doista kretao on, onakav kakav se ovim istim šetalištem kretao prije mnogo godina, u istom plavom odijelu i upravo tako uredno podšišan i počešljan, ozbiljan i ponosit. Starac je, nagnut preko ograde na vrhu stubišta, preneražen i istodobno očaran i zadivljen pratio svoju mladenačku pojavu koja se udaljavala. Želio ju je zadržati, sići niz stube i približiti joj se, stopiti se s njom, ali se mladić nezaustavljivo kretao, njegova se figura neumitno udaljavala, stapala s mnoštvom i ubrzo nestala u magličastom treperenju ulice prema Kazalištu.

Još je dugo ostao gore na zidinama naslonjen na ogradu i zagledan u ružičastu maglicu nad stablima i krovovima. Dolje u svijetloj kupelji gradska se vreva pojačavala, iz autobusa koji su zastajali pred Vjesnikom i Istarskim knjižarama prokuljalo bi mnoštvo i zgušćivalo ionako već gustu masu naroda koja je osvajala trg. Škripa i glasovi rasli su kondenzirajući se nad krošnjama i antenama u bezobličan ali postojan zvučni oblak koji je pritiskao kao južina. Dolje su trg i okolne ulice sve ubrzanije pulsirali, a ovdje gore na zidinama, u usponima prema starom gradu, tvrđavi i muzejima sve se stišalo, zamrli su glasovi i kretanja, čak su i svjetla djelovala prigušeno u polumračnim uličicama i mračnim dvorištima. Učini mu se kao da se izdvojio iz stvarnosti koja je tutnjila na prenapučenom korzu, kao da se uzdigao iznad svega onoga komešanja dolje u uličnoj kakofoniji u neki mirniji svijet i drugačiju zbilju koja je vladala ovdje gore u tišini i polumraku ispod stoljetnih cedrova i pinija što su se razgranali nad praznim ulicama i uskim prolazima između urušenih zidova. Oronule vile povukle se u mračna dvorišta iza betonskih ograda i željeznih portuna pa stidljivo proviruju pokojim žutim okom iza gustih zavjesa lovora i nešpula.

U polumraku, kroz blijedožutu titravu maglicu, kuckajući štapom o asfalt, stari se Letis uspinjao prema Kaštelu. Bio je sam na ulici i to ga je smirivalo nakon uzbuđenja što ga je bilo potreslo kad je dolje na šetalištu vidio nekadašnjega sebe u skupini današnje mladeži. Nije sumnjao, doista je to bio on, taj prekrasan mladić koji se tako vidljivo i pojavom i držanjem razlikovao od ostale mladeži, i ondašnje, a pogotovo ove današnje. A zašto to ne bi bio on? Toliko je puta prošetao Đardinima, tuda je prolazio kad bi išao u školu i vraćao se, tu je odrastao, doživljavao prva ljubavna uzbuđenja, svojim je tragovima prekrio svaki djelić pločnika, znao je što se krije iza svakih uličnih vrata, kamo vode uski prolazi i zarasle kamene stube, sve mu je bilo znano i blisko. Pa zašto se ne bi danas prošetao, onakav kakav je onda bio, tim ulicama koje su tako nerazdvojno vezane uz njegov život, uz njegovo djetinjstvo i mladost, jednako kao i uz ove staračke dane koje živi uz iste kamene zidove i mračne veće, ispunjen uspomenama koje ga istodobno i krijepe i opijaju i njegov duh uznose izvan ove današnje zbilje koja povrjeđuje svaki djelić njegove svijesti.

Starački korak struže ulicom, zastaje pa ponovo kreće uz ritam mekanih udaraca štapa o razjedeni asfalt. Tulio Letis sluša svoj hod, zapravo njegov utišani, šuštavi odjek u okolnim krošnjama, u bršljanu, u mraku tajnovitih dvorišta. Približi se portunu zaraslom bršljanom i sparožinom. S lanca kojim su povezane vratnice ljušti se hrđa. Iza portuna u dnu dvorišta obrasla travom i grmljem nazire se ruševna zgrada. Nekada je to bila sjajna vila. U njenom dvorištu prepunom cvijeća i ispresijecanom bijelim stazicama gorjeli su ferali. Svake bi večeri jedan lijep i uredan dječak dolazio pred dvorišna vrata i lupnuo alkicom. Bio je to mladi Tulio. Ubrzo bi se pojavila Gospođica i povela ga u blještavi salon u prizemlju gdje bi proveli večer svirajući glasovir, časteći se slatkišima i dogovarajući nove susrete. Zatim bi prošetali dvorištem držeći se za ruke. Na odlasku Gospođica bi ga ispratila do portuna koji je onda bio bijelo obojan i nadsvođen vijencem crvenih ruža. Vila je odavno već napuštena, godinama stoji tako oronula, mrtva i zaboravljena. Tulio se na svojim večernjim šetnjama redovito zaustavlja pred njom, zanoseći se uspomenama koje se iz njenih slijepih prozora toče u njegovu dušu.

Večeras mu se učini da se iz vile kroz gusto raslinje u tankim pramenovima probija blijeda svjetlost. Staračko mu srce uzdrhta. Bio je uvjeren da zamjećuje i sjene kako se pomiču iza zavjesa na osvijetljenim prozorima. Začu i glazbu. Dolazila je odnekud iz dubine dvorišta, možda iz udaljenih dvorana probušene vile, strujila je večernjim zrakom, dodirivala lišće i cvijeće i čitavo dvorište pretvarala u čudesno glazbalo koje je titralo u svakom svom kutku. S glazbom se širila i svjetlost i začas je dvorište, urešeno pošljunčanim stazama, cvjetnim gredicama i raznobojnim fontanama, bljesnulo u svoj svojoj ljepoti i raskoši. U starčeve se oči točila radost, grudi mu se punile uspomenama koje su se ovdje pred njim opredmeđivale, vrtložeći u njegovoj ustreptaloj svijesti i zbilju i maštu. Naslonjen na zahrđale vratnice prepuštao se sjećanjima koja su u okrepljujućim kapima kapala na posustalu mu dušu, ali ni ona nisu donosila samo radosti, prikralo bi se i po koje uznemirujuće prisjećanje i po koji neskladan ton u blagotvornoj glazbi što je preplavljivala čitavo mu biće. Ni na trenutak nije nestajala ni zbilja, koja ga je tištala kao neizlječiv žulj. Sve je jače osjećao nelagodu i uznemirenost, što zbog hladnih zapuha koji su se s mora probijali između kuća i šuštali lišćem nakupljenim uz rub ulice, što zbog neugodnih uspomena koje su dolazile s raskošnom svjetlošću i glazbom. I dosad su se javljala takva sjećanja, ali rijetko i tek u fragmentima, i godinama ih je lako potiskivao, a sada su se natiskivala u njegovoj svijesti u sve većem broju, jasna i optužujuća...

Starac se obradova kada vrt potamni, vila utone u mrak, glazba nestade u krošnjama. Stajao je još trenutak-dva uz ogradu, nastojeći smiriti osjećaje i naći objašnjenja, zatim pođe ulicom gore prema tvrđavi, s košmarom u glavi.

*    *    *

Uljanikove dizalice ustremile se k ružičastom nebu kao ptičurine dugih vratova, iza njih crvenim je očima iz tame gledao Muzil, a još dalje s pučine škiljila su točkasta svjetla košarica. U brodogradilištu bi s vremena na vrijeme zatreštao čelik. Ovdje gore pod zidinama tvrđave sve je već utonulo u mrak i tišinu. Stoljetni borovi snažnim su rukama visoko nad sobom podigli gljivaste krošnje kao da se žele zaštititi od noćne vlage i nekakve težine što se spuštala s neba. Tulio je osjećao tu vlagu oko sebe i u sebi, vlažila je travnjak i klupu na kojoj je sjedio i uvlačila mu se pod odjeću i u grudi, stezala mu dah i misli, neugodna i teška kao starost i bolest.

Pred njim na padini prema Forumu, natkriljena krošnjama starih trešanja, čami Vila Paula, kuća njegovih pradjedova i djedova i njegov jedini pravi dom. U njoj se rodio, u jednoj od soba na prvome katu, a djetinjstvo i mladost proveo je u prekrasno uređenom potkrovlju, s knjigama i pijaninom, zaštićen brigom svojih moćnih roditelja.

Trajalo je tako sve dok ih nisu protjerali. Vojnici su nahrupili u dvorište, a časnik je ušao u kuću i izvijestio ih da će Vila Paula privremeno biti na raspolaganju vojsci. Na cedulji je napisao njihovu novu adresu i dao im šest sati vremena za preseljenje. Ispunjeni strahom i očajem, ponijevši samo najnužnije stvari, na brzinu su se preselili na određenu im adresu. Znali su da selidba nije privremena. Nikad se više nisu vratili u svoj dom. Život im je krenuo nizbrdo, u beznađe i tamu. Nisu se mogli prilagoditi. Nakon nekoliko godina roditelji su mu odselili. Tulio je ostao, namjeravajući im se pridružiti, ali nije stigao: ubrzo mu je umro otac, pokošen teškom bolešću, a ubrzo zatim i majka, uvenuvši u tuzi i osamljenosti. Tuliu je tada bilo dvadeset i osam godina. Život mu se ispraznio i smežurao, iz njega je iscurila nada i sokovi ljubavi. Danima i godinama čamio je u opskurnom tavanskom stanu u kojem je ostao do danas. I život mu je bio takav: osamljenički, tajnovit i opskuran. Bio je od onih ljudi koji ne dijele s drugima ni brige ni radosti. Svoje poslove nije otkrivao ni najboljim prijateljima, kojih uostalom nije ni imao izvan posla. A kojim se poslom bavio nisu znali ni njegovi najbliži susjedi, ni drugi koji su ga sretali u raznim prilikama ili poznavali još iz školskih dana. Povremeno bi ga viđali kako izlazi iz stana, žurno prelazi ulicu ili se vozi gradskim autobusom, ali su mogli samo nagađati o tome kamo zapravo ide i s kojom namjerom. Svaki njegov korak, sve što je činio bilo je tajnovito. Zato su kolale priče o njegovim mutnim poslovima, višim silama i nadnaravnim vezama, drogi, čak i međudržavnoj špijunaži...

I sada u starosti njegovi su izlasci bili tajnoviti. Dolazio je ovamo gore na Kaštel svake večeri i dugo u noć sjedio bi na drvenoj klupi pod borovima. Dok bi Pula tonula u san, i sâm bi se prepuštao snovima i uspomenama koje su ga nosile u svijet iz blještavih salona prošlosti. Taj svijet je bio jedini kojemu je istinski pripadao i koji je davao smisao njegovoj starosti. živio je zapravo za ove trenutke na Kaštelu, tu nad svojim gradom u kojem je proveo čitav život, a koji mu sada u starosti izmiče, ostavljajući ga bez oslonca. Ostaju mu tek uspomene kojima se prepušta i oslanja na njihova krila dok ga još mogu ponijeti da se ne strovali u prazno.

Godinama gleda mrtve oči svoga doma, krezube škurnice na prozorima nekadašnje sjajne vile, desetljećima već napuštene i prepuštene zubu vremena. Za kišnih dana mlazovi vode iz zahrđalih i ovješenih oluka pljuštali bi po fasadi, odnoseći posljednje posivjele ostatke nekada azurno plave boje kojom se vila isticala i kojoj su se divili čak i mornari s brodova s kojih bi dalekozorima promatrali taj čudesni plavi dragulj okružen raskošnim zelenilom. A kada bi zapuhali vjetrovi, u vili i oko nje raspomamili bi se duhovi, udarale bi škurnice i prozorska krila na kojima bi se lomila preostala stakla i padala na hrpe smeća u dvorištu, škripala bi vrata i iz mračnih otvora u prizemlju i na katovima širila se prijeteća tutnjava i jezivi glasovi. I za lijepa vremena vila se doimala avetinjski, skrivena pod krošnjama koje su se raširile nad njenim uleknutim krovom i zarobljena šikarom kojom je zaraslo čitavo dvorište oko nje. Odozgo s mjesta gdje bi Tulio uvečer sjedio prizor je djelovao depresivno, ali bi on kao opčinjen uporno gledao u prozorske otvore u kojima se nastanila vječna tama, njegujući duboko u duši tanahnu biljčicu nade da će jednom u tim mračnim zjenama bljesnuti svjetlo, ili će u njih nepovratno utonuti sve kao u vječni grob.

Mnogo je puta Tulio odlučio ući u vilu. Ta je želja živjela u njemu godinama, rasla je i ispunjavala ga kao opsesija. Na svojim večernjim šetnjama nosio bi u džepu svijeću i šibice odlučan da je i ostvari, ali bi uvijek u zadnji čas odustao zbog straha od neizvjesnosti, zbog ubrzanoga kucanja srca i ježuraka koji su mu preplavljivali tijelo dok bi zamišljao kako ulazi u svoju mladenačku sobu...

I večeras je bilo tako: pipajući smotuljak u džepu, najprije odluči spustit se padinom do otvora u ogradi, provući se kroz raslinje do stražnjeg ulaza i uspeti se stubama do potkrovlja, ali opet ga prožme nelagoda te ubrzo promijeni odluku, odgodivši avanturu za neku buduću večer.

A noć je bila pritisnuta olovnim nebom. S pučine je tutnjalo jugo. Borovi su usporeno mahali granama kao starci nemoćnim rukama. U zamagljenom zraku žmirkalo je na tisuće očiju: na Kaštanjeru, na Montezaru, na Muzilu... I tu na padini pred njim stare su vile i nove obiteljske kuće svojim četvrtastim žutim očima gledale u noć koja se mračila i teško disala. Samo je Vila Paula, kao i uvijek do sada, bila posve u mraku. Iz njenih prozora kao da je kuljala tama i punila starčeve umorne oči... A onda se, iznenada, iza tavanskoga prozora upali plamičak: drhtav, blijed, nesiguran. Tako se učini Tuliu. Gledao je u tu svjetlost i osjećao kako, iako slabašna i jedva zamjetna, u njemu pali silnu vatru u kojoj nestaje nelagode i straha i neodlučnosti, a raste neka čudesna sila koja ga neodoljivo gura u tamu, u vilu, prema svjetlu što se nakon tolikih godina mraka pojavilo iza njenih prozora, upravo gore u potkrovlju u njegovoj mladenačkoj sobi. Bio je odlučan ovoga puta ostvariti dugogodišnju želju, ući u vilu, i ta ga je odlučnost uzbuđivala i oslobađala svih stega i sumnji.

Spusti se prema ogradi, lako se probije do ulaza i ubrzo nađe na stubištu. Napipa željeznu ogradu koja je vodila sve do potkrovlja. Bila je čvrsta. Uspinjao se u mraku, držeći se za nju. Pod nogama mu je šuštalo suho lišće koje je nanio vjetar i mrvila se žbuka koja je napadala sa stropa i zidova. Pomicao je noge polako od stube do stube, osluškivao šumove koji su dolazili sa svih strana i nastojao zamijetiti stvari oko sebe, što mu je postupno i uspijevalo kako su mu se oči prilagođavale tami kojom je bio okružen. Zastajao je, prepoznavajući pregrade, hodnike, ulaze u razne prostorije i mnoga mjesta za koja su bili vezani doživljaji koje je pamtio i kroz duge godine obnavljao kao drage uspomene. Što se više uspinjao, tama je bivala gušća, vjetar je jače hučio u hodnicima, a i srce mu je ubrzanije kucalo i krv jače šumjela u ušima. Na vrhu stubišta prestravi ga iznenadni lepet krila: nekoliko golubova iz tame izleti kroz prozor u noć. Odluči upaliti svijeću. Pred njim je bio mali hodnik i vrata u njegovu dnu. Bio je to ulaz u njegovu mladenačku sobu. Propuh je savijao plamen svijeće i sjene su se sablasno kretale po zidu i podu. Negdje dolje u prizemlju miješalo se nekakvo stenjanje i cviljenje s treskom vratnica kojima je mlatarao vjetar. Kroz prozor u hodnik su dolazili uzdasi s mora koje se dolje u luci valjalo nošeno ojačanim jugom. Stajao je u hodniku i drhtavom rukom podizao svijeću od čijeg se plamena širila lelujava svjetlost i stapala s istom takvom svjetlošću što je dolazila kroz odškrinuta vrata. Nije bio siguran dolazi li ta svjetlost izvana, iz noći, ili iz sobe...

Onda začu pijanino. U huk južine tiha je glazba kapala kao jesenja kiša u uzburkano valovlje. Prožme ga nekakav neobjašnjiv zanos. Prisloni dlan na vrata i potisnu ih. Otvore se lagano, nečujno. U polumračnoj sobi, za pijaninom, okrenut od ulaza, sjedio je mladić s rukama na klavijaturi. Pred njim na pijaninu gorjela je svijeća. Blijeda svjetlost padala je po mladićevom plavom odijelu i valovitoj kosi. Tuliu se ozari lice i oblije ga milina. Bože, pa to sam doista ja! nečujno su drhtale starčeve usne i on posve mirno poče prema mladiću, kao da je očekivao ovaj susret s njim, u ovoj sudbinskoj noći, ovdje za pijaninom, u sobi koja je u polumraku, ispunjena čudesnom glazbom i oslikana nemirnim sjenama, lebdjela između snova i zbilje.

Tulio stavi svoju svijeću na pijanino do mladićeve. Svijeće su bile posve jednake. Opazi kako su mladićeve ruke blijede i lice isto takvo, ukočeno, oči bezizračajne. Spusti mu ruku na rame. U tom trenu nestade mladićeve figure, svijeće se ugase, sve utone u posvemašnju tišinu i tamu...

*    *    *

Starca su nekoliko dana kasnije pronašli dječaci koji su se po hodnicima Vile Paule igrali skrivača. Umro je sjedeći u izlizanom naslonjaču ispred ostataka starog pijanina. Liječnik je ustanovio da je umro od srčanog udara. Nitko se nije upitao što je starac tražio u potkrovlju ruševne vile. Niti su potražili objašnjenje zašto su na starom pijaninu, jedna do druge, do pola dogorjele dvije posve jednake svijeće.