Na maloj zaravni prekrivenoj zelenom travom pažljivo namjesti štafelaj i na njemu učvrsti hamer. Uz ruševnu vodenicu plastičnom kanticom zahvati vode. Boje i kistove posloži na mali lovački tronožac. Sve je to nastojao učiniti tako da ne poremeti sklad ptičjeg cvrkuta što je praćen žuborom vode s obližnjeg potoka ispunjavao čudesnu tišinu jutra. Očaran prizorom pred sobom kretao se sporo i tiho, sustežući kretnje, čak i disanje, u strahu da se čarolija ne raspline, da ne zgasnu boje.

Pitao se koja ga je to sila jutros dovela pred stari mlin. Godinama je želio posjetiti ovo mjesto i uvijek bi ga u tome nešto spriječilo, kiša ili prehlada, hitan posao, neočekivani posjet ili naprosto neraspoloženje. A zapravo je razlog bio uvijek isti: strah od ponovnog susreta s potokom i starom vodenicom nakon tolikih godina izbivanja i odustajanja. Što je vrijeme više prolazilo, to je i strah bivao veći, nekakva nejasna nelagoda, gotovo nestvarna, ali uvijek prisutna i dovoljna kao razlog za odustajanje. Kada je prvi put odlučio doći i naslikati stari mlin, mlinar Grgo bio je još živ i mlin je još mlio, seljaci iz okolnih sela dogonili su na magarcima žuto kukuruzno zrnje, tvrdeći da je prava palenta samo ona od grubo samljevenog brašna iz Grgine vodenice. I toga prvog puta, kada je s blokom već krenuo prema potoku, odustao je, vratio se s pola puta, uvjeravajući samoga sebe da je tako najbolje, jer je vrijeme oblačno i sigurno će pasti kiša, a mlin može naslikati i nekom drugom prilikom. Bilo je to prije dvadeset, možda i više godina.

I jutros dok se spuštao k potoku u njemu je rastao strah od suočenja s nekada tako mu dragim mjestom. Ali sada nije pomišljao na povratak. Nešto ga je neobjašnjivo guralo naprijed. Teško se provlačio poznatom stazom, nekada prašnjavom i utabanom bosim dječjim stopalima i magarećim kopitima, sada zaraslom i jedva prohodnom. Premda je bilo zrelo ljeto, u grmlju su zvonko pjevali slavuji i kos je s vrha starog bagrema pustio svoju strastvenu pjesmu kao u rano proljeće. Nebom se raštrkalo stado janjaca. Lahor mu je hladio lice. Zrakom je strujao miris divljih jagoda. Sve je djelovalo tako blisko, idilično, gotovo nestvarno. Što se više spuštao, pojačavao se šum potoka i s njim ona bojazan koja ga, začudo, danas nije zaustavljala, već naprosto nosila nizbrdo.

Na potok je banuo iznenada i zastao obuzet uzbuđenjem kao dječak pred izlogom s igračkama. Njegove su uši odjednom sve čule i oči sve vidjele što ga je okruživalo, a činilo mu se da čuje i vidi i ono što u ovom trenutku nikako ne bi moglo biti prisutno: škripavu vrtnju mlinskog kola pod mlazom vode, staroga Grgu kako tovari vreću na magarca privezanog pred mlinom, Ninu na mostu sa zavežljajem u rukama... Preplavile su ga uspomene i osjećaji su u njemu ludo bujali, a s njima i strah da ga ne ponesu kao bujica što u poplavi nosi sve pred sobom nekontrolirano i nepovratno.

Nije to bi samo ponovni susret s Grginom vodenicom, nego i suočenje sa samim sobom i s davnim događajima, nakon tolikih godina u kojima su slike i doživljaji koje je ovdje doživio blijedjeli, ali nisu nikad sasvim zgasnuli. Često je o njima razmišljao i maštom dograđivao pojedinosti i detalje koji su se gubili u zaboravu. S godinama sve je teže razlučivao ono što se dogodilo od onoga što mu se pričinjalo, o čemu je sanjao ili maštao; stvarno se ispreplelo sa zamišljenim, zbilja s maštom i snovima.

Ni ovdje na mjestu davnih događaja koji su se duboko utisnuli u njegovu svijest i ostali tu kao neizbrisiv dio njegova života, gotovo kao sudbina, nije uspijevao povući crtu između dvije istine, one iz zbilje i one iz mašte i snova. To razvođe je osjećao kao prostor prepletanja i prožimanja, kao rastezljivu razdjelnicu noći i dana.

Sliku je započeo od vodeničkog kola.

Tko zna koliko se već godina to kolo ne okreće. Stoji nepomično, obraslo mahovinom, polomljenih ruku, zarobljeno muljem. Preko natrulih drvenih lopatica i zahrđala okova slijevaju se mlazovi bistre potočne vode što se još uvijek negdje uzvodno kod nekadašnje brane odvaja u daščani žlijeb i dotječe do kola, bez dovoljno snage da ga pokrene. Ali slikar ga ne ostavlja ukočenog. Oživljena sjećanja povedu ruku i ona ga kistom kao čudotvornim štapićem pokrene na papiru.

Zavrti se kolo i u zbilji, snažno pokrečući unutra u mlinu ogromne mlinske kamenove. Između njih je prštalo žuto brašno, a stari ga je Grgo skupljao drvenom lopaticom i punio njime vreće. Slikar je zanesen slušao poznatu škripu i šum, činilo mu se da iz mlina dolaze i glasovi seljaka i struji miris topla kukuruznog brašna.

Ponekad je znao pomoći starom Grgi u mlinu, ali se najviše radovao trenucima koje je provodio vani, na svojim zaklonjenim promatračnicama ili lutajući okolicom. Satima je znao sjediti u krošnji staroga duda na rubu šume ili na uzvišici uz potok, zaklonjen grmljem, s blokom na koljenima, promatrajući i crtajući sve što ga je okruživalo i što se pred njim događalo. Iz tih skrovišta, pažljivo izabranih i samo njemu znanih, imao je dobar pogled na čitavu okolicu, a osobito na tri najzanimljivija mjesta: na mlinsko kolo i čitav sustav kojim je dolazila voda i pokretala ga, na ulaz u mlin i na drveni most kojim se prelazilo preko potoka.

Taj je most bio jedini prilaz mlinu. Iz okolnih sela staze su se s raznih strana spuštale i završavale na zaravni uz potok, a odatle je uski put vodio preko mosta do vodenice. S druge strane potoka, iza vodenice, pružala se visoka litica i odatle se nije moglo prići ni vodenici ni potoku, pogotovo ne s natovarenim magarcem. Tako je iz svojih skrovišta mogao pratiti svako kretanje oko mlina, svaki dolazak i odlazak, gužve pred ulazom, tajnovita sastajanja i došaptavanja iza mlina, natezanja na mostu s magarcima koji bi znali stati kao ukopani upravo posred mosta i ništa ih nije moglo pokrenuti, ni molbe ni batine, te ih je naprosto trebalo odgurati prijeko...

Ptice su bile najzanimljivije. Živjele su oko mlina u velikom broju i raznih vrsta. Bilo je tu palčića i crvendaća, ševa i strnadica, zeba i češljugara, sjenica i svračaka, uz vodu se zadržavala pastirica, povremeno bi doletio djetlić, ujesen bi se približile vrane, svrake i šojke, zimi doselili drozdovi, u proljeće vuge i slavuji. Čak je i sovu znao zamijetiti šćućurenu u udubini pod krovom vodenice. Najviše je bilo kosova, izlijetali bi iz gotovo svakog grma. Kosovice su bile pitomije, sasvim bi se približile mlinu i zobale zrnje koje se istresalo pred vratima. A kosovi, kao ugljen crnog perja i zlatnožutih kljunova, u proljeće bi uzlijetali na najviša stabla i s njihovih vrhova, obično s neke suhe grane, pozdravljali svoje družice, i ljude i sunce i čitav krajolik, svojom osjećajnom i ponositom pjesmom.

I mlin, i ljudi s natovarenim magarcima, i Grgo s drvenom lopaticom, i most, i ptice, i ribe koje bi ponekad znao zamijetiti u potoku, i oblaci uskovitlani visoko nad okolnim brdima...sve što se događalo i što je živjelo u mlinu i oko mlina, živjelo je i u njegovu bloku naslikano drvenim bojicama. A na svakoj slici, na svakoj stranici bila je i Nina. Najčešće ju je crtao na mostu, u modroj suknji i žutoj majici, velikih plavih očiju, sa zlatnom kosom spuštenom niz ramena i s plavim zavežljajem u ruci. Ili bi stajala u vratnicama na ulazu u mlin. Na nekim se slikama krila u grmlju, iz kojeg je virila tek ruka ili pramen plave kose... Nina je bila prisutna i kad je slikao ptice, ribe ili oblake... Sovu je znao nacrtati s plavim zavežljajem u kandžama, grlice bi svile gnijezdo od Ninine kose, u potoku s ribama plivala je i Nina, a nad oblacima letjele su lastavice s Nininim očima i anđeli u žutim majicama...

Nina je bila mlinareva unuka. Pravi anđeo. Bio je zaljubljen u nju i ona je bila istinski razlog njegovih dolazaka i dugih boravaka kod mlina. Satima bi je čekao u nekoj od svojih promatračnica i kad bi se pojavila kod mosta, zaigrala bi voda u potoku, zatitrao zrak, živnule boje i mirisi, ptice bi radosnije zapjevale, a oblaci bi se preoblikovali u čudesne likove i zaplesali preko fantastičnih nebeskih predjela. Dječaku bi srce zaigralo u grudima i vatra planula u ušima, činilo mu se da lebdi u nestvarnom prostoru, a sve je oko njega zapravo bilo tako lijepo i blisko i najstvarnije.

Nina je dolazila svakodnevno donoseći djedu Grgi ručak.

Kad bi na povratku izašla iz mlina i krenula preko mosta, brzo bi napustio svoje skrovište i stvorio se pred njom. Ona bi mu se svaki put obradovala i s veseljem razgledala njegove nove slike. Poneka bi joj se posebno svidjela i on bi je spremno istrgao iz bloka i poklonio joj. Sjeli bi u travu i zajedno analizirali svaki detalj, ona puna oduševljenja, a on crveneći se od njene hvale. Kad bi krenula uzbrdo prema svom selu, gledao je za njom zaljubljeno, mahao joj kad bi zastala i okrenula se, i ona bi njemu mahnula i smijala se, a on se osjećao sretnim zbog tog osmijeha i zato što je znao da će sutra opet doći.

Trajalo je tako do onog dana...

Bio je to ružan dan. Vjetar je iskosio hladnu kišu i kao snopove oštrih strelica nosio je zrakom, preko mlina, ponad vode i mosta, u oči i lice. Spuštajući se k potoku padao je na skliskoj stazi i stigao do mosta mokar i blatnjav upravo u trenutku kad je Nina izašla iz mlina i uputila se prema njemu, pokrivši se preko glave vrećom presavijenom u kapuljaču.

Takav ne smijem pred nju! odluči i skloni se iza stijene.

U džepu u šaci čvrsto je stiskao - srce, prekrasno plavo stakleno srce, izbrušeno u obliku broša i rubno ukrašeno zlatnim preljevima. Dar Nini za rođendan. Danas joj je rođendan, vidio je datum u njenom spomenaru.

Da joj se javim? pomisli. Ovako blatnjav i smrznut? Možda me je primijetila, a možda i nije...

U tom je trenutku začuo vrisak. Pogleda prema mostu i ugleda Ninu u vodi, nabujali ju je potok nosio nizvodno.

Preuzme ga strah. Stajao je ukočen, prenerađen, nemoćan da se pomakne. Nina jevrištala i mahala rukama, a on, učasnut, nije znao što učiniti. Gledao je prema potoku očekujući spas, ni sam ne znajući kakav i otkud, za Ninu i za sebe. Ali se ništa nije događalo, osim što je Nina nestajala sve niže u sumaglici i kiši. Trenuci su bili sve duži i beznadniji, a s njima je rasla i njegova bespomoćnost. Preplavio ga val vrućine, niz lice su mu s kapljicama kiše klizile i kapi znoja.

Još je do njega dopiralo Ninino dozivanje...Ili mu se pričinjalo...

Možda će se uspjeti uhvatiti za koji kamen ili granu i izvući iz vode? ponada se nakratko. Možda će je tko šuti? A ako se utopi? Što da radim? Je li već sve prekasno? Tko zna da li me je vidjela s mosta prije nego se poskliznula? Što će misliti, gdje sam tako dugo, zašto nisam priskočio, nego se kukavički skrivam iza stijene...Da skočim u vodu i pokušam je izvući? A što ako ne uspijem i potonem zajedno s njom? Mogao bih potrčati do mlina, dozvati ljude. Ako je prekasno, optužit će me što nisam odmah dotrčao, što sam čekao...

Da pobjegnem uzbrdo prema kući? Možda me nije vidjela i nitko neće znati da sam se tako bijedno ponio...

Osjeti se očajnim i jadnim. Suze su ga pekle u grlu, plač samo što nije izbio iz njega svom silinom.

Skupi hrabrosti, izađe iza stijene i upravo htjede potrčati... kad se, konačno, otvore vrata na mlinu i na njima se pojavi neka žena...Začula je Ninino dozivanje i sama počela vikati, iz mlina je izašlo nekoliko ljudi, svi su potrčali prema potoku...

Spasit će je! prođe mu kroz glavu i tome se silno obraduje.

Uzbrdo je krenuo kroz gustiš. Šiblje ga je šibalo po licu, trnje hvatalo za odjeću. Zastajao je osluškujući glasove s potoka, ali nije mogao zaključiti jesu li je spasili. Ako saznaju za mene, umrijet ću od srama - tutnjilo mu je u glavi.

Kasnije su ljudi pričali kako su Ninu u posljednji čas uspjeli izvući iz vode. O njegovom kukavičluku nisu pričali. Očigledno nisu ni saznali da je bio blizu kada je pala s mosta i da ju je pustio u valovima i skrio se kao najveći bijednik. Nina ga, znači, nije odala. Zašto? Možda ga nije ni vidjela i ne zna da je bio skriven iza stijene? Ili ga je zbog njegova sramnog postupka toliko prezirala da nije željela ni spomenuti njegovo ime? Pomišljao je i na to da su njena dobrota i plemenitost daleko iznad njegovih strahova i sumnji i da šuti jer ga želi zaštititi.

Strepnja da bi se mogao pronijeti glas o njegovom kukavičkom postupku postupno je gasnula, ali su se stid i prezir prema samome sebi spleli u gorko klupko koje ga je godinama bolno pritiskalo u grudima kad god bi pomislio na kobni trenutak Nininog pada s mosta i svoje sramne neodlučnosti i nemoći da bilo što poduzme.

Ninu nije nikad poslije vidio. Uspomene na susrete s njom kod mlina godinama su u njemu živjele svježe i drage, često je o njoj mislio, ali je vrlo pažljivo otklanjao svaku mogućnost da se sretnu. Uzalud je pokušavao naći opravdanje ili barem objašnjenje za svoje ponašanje. Želio je otići do potoka, do vodenice i drugih poznatih i dragih mjesta. Tko zna da li tamo dolazi Nina? Možda posjećuje stari mlin, zastaje na drvenom mostu, obilazi mjesta gdje su se sastajali. Ako ode tamo, možda se sretnu. Mogao bi joj objasniti kako se, kad ju je ugledao u vodi, ukočio od straha, kako se nije mogao pomaknuti. Tako je zapravo i bilo i ona bi to shvatila i oprostila mu. Ako uopće svraća k vodenici. I ako je uopće živa. Možda se onog dana utopila i ljudi su pričali o spašavanju tko zna koje druge djevojčice. Ili uopće nisu ništa ni pričali, nego se njemu to samo pričinjalo, možda je o tome samo sanjao, jer je onih dana stalno mislio o tom nesretnom događaju i bio njime obuzet i potresen. Jer, kako to da poslije onog dana Ninu nije nikad više sreo? I kako to da godinama nije ništa čuo o njoj?

Pitanja i sumnji bilo je sve više, a sve manje mu je bilo jasno što se zapravo dogodilo, što je istina, a što nije. Možda je upravo zbog toga toliko želio posjetiti to mjesto, da osvježi sjećanja, nadajući se da će naći odgovore bar na neka pitanja...

Osim toga, želio je slikati potok i stari mlin. I mlinsko kolo. I most. Sve što je nekad već slikao...

Jutros mu se želja ispunila: evo ga pred mlinom, sa štafelajem i bojicama, i s velikim slikarskim znanjem i iskustvom.

Oblaci su putovali visoko nad liticom, zapinjući o vrhove čempresa usmjerene prema nebu. Sunce je prosipalo zlatnu prašinu po zidovima i urušenom krovu napuštenog mlina koji je u jutarnjem miru sjao punom svojom ljepotom i dostojanstvom. Vlažna mahovina na mlinskom kolu bljeskala je tisućama svijetlih točkica, a vodeni slap što se slijevao preko lopatica pretvorio se u vatru, u plamteće rese koje su se spuštale u potok, razilazeći se po površini vode u bezbroj iskara koje su se u fantastičnoj igri postupno umarale i nizvodno gasile.

A onda je naišao oblak. Poput debela vunenog tepiha nestvarnih boja i preljeva dolebdio je i prekrio sunce. Kao da je neka nevidljiva ruka podigla zlatni plašt, pred slikarom je čitav prizor posivio i na njega se spustila sjena. Potamnio je sjaj čitavoga predjela, nestalo je dostojanstva oronula mosta i napuštene vodenice. Žalobnije zašumi vjetar u šikari i voda u potoku. I slap se besciljno cijedio preko rastočenih lopatica.

Kako "uhvatiti" te trenutke, te mijene stvarnosti, tu nestvarnost? Kako naslikati taj bljesak ljepote, trijumf života i dostojanstva, i istodobno tu dubinu tuge zbog propadanja, zbog neminovnosti umiranja?

Slikao je most.

Obrisi rastočene ograde i natrulih greda gubili su se u magličastom sivilu nad vodom. I u stvarnosti i na hameru. Slika se širila od sredine prema rubovima, od mosta i mlina na sve strane, prema nebu preko kojeg su jurili tamni bucmasti oblaci kojima su narasla krila, i prema dolje gdje su se u magli nad potokom motale avetinjske sjene. Gore, nad liticom, iznad hrpta brijega, kasali su razigrani bijelci zlatnih griva. Nekakvi su se čudni šumovi i jezivi glasovi miješali s romonom vode u potoku. Ili mu se tako samo pričinjalo i sve je zapravo bilo nestvarno, iluzija, zagonetno zračenje s papira, iz slike, ispod poluprozirnih sivih premaza nad vodom, mostom i mlinom.

A što je uopće bilo stvarno tog jutra kod mlina? Vodenica u svom istrošenom plaštu optoćenom suncem? Krilati oblaci raščešljani vršcima čempresa? Avetinjske sjene i glasovi u magličastoj kopreni nad vodom? Ili njegova opsjednutost iščekivanjem, neobjašnjiv osjećaj da nije sam, da će se netko pojaviti, da će se nešto dogoditi?

Slikao je Ninu. Na mostu. U modroj suknji i žutoj majici, naslonjenu na ogradu. Bez plana i razmišljanja, gotovo nesvjesno, skicirao je njen lik, zatim nanosio boje. Nije ju vidio na mostu pred sobom, ali je svuda oko njega bila prisutnija od vode i sunca, osjećao ju je u vjetru koji je jačao, naslučivao njen hod preko mosta, čuo njen glas u romonu potoka...

Snažniji zapusi vjetra rastrzali su maglenu zavjesu i sve je oko njega najprije bljesnulo jasnoćom, okupano neobičnom bijelom svjetlošću, a zatim su preko svega počele putovati sjene. Nošeni vjetrom odnekud su naišli tamni oblaci i ubrzo prekrili čitavo nebo. Nad potokom se zgušnjavala tama, voda je poprimala olovnu boju i muklo šumila preko potočnog kamenja. Od mlina je dopirala škripa, u vrbiku uz potok cviljele su grane. Tutnjava gromova i sve bliži bljeskovi najavljivali su skoru kišu.

Na brzinu pospremi štafelaj i ostali pribor, gurne blok pod jaknu i požuri uzbrdo. Ali već su pale prve krupne kapi, ubrzo će pljusak i znao je da bi do sela pokisnuo do kože. A želio je spasiti sliku koju je upravo naslikao pa se vrati tržeći prema mlinu u zaklon.

Rese kišnih kapi bile su sve gušće, vjetar ih je nosio sve iskošenije. Tama je gutala predmete, stabla i stijene, jedino bi gore visoko nad brdom povremeno bljesnula munja i osvijetlila čitav prizor, koji se u tim trenucima doimao fantastičnim, gotovo nestvarnim.

Kod mosta je zastao kao ukopan. Na mlinskim vratima stajala je Nina. Zaprepašten, gledao ju je kao utvaru, prikovana pogleda za njen lik. A taj lik nije bio onaj isti od zadnjega njihovog susreta: u vratnicama je stajala prekrasna djevojka, stasita, plavih očiju koje su ga gledale bez prezira, blagim pogledom u kojem je prepoznavao djevojčicu u koju je nekada bio zaljubljen. Upravo takvu sanjao ju je i zamišljao tolike godine.

Nije li i ovaj trenutak samo san? Možda mu se samo pričinja da Ninu vidi u vratima, a zapravo je to tek utvarni odraz njene slike, uokvirene masivnim okvirom? Možda je njen lik samo zamišljaj, plod mašte, prepuštanja uspomenama, opsjednutosti krivnjom?

Ako je nestvaran, nestat će kad zatvorim oči i ponovo ih otvorim, ponada se.

Nije nestao.

Da provjerim, da pođem k mlinu? kušao je svoju hrabrost.

A što ako tamo stvarno stoji Nina? Što ako pođe k meni?

Ježurci mu krenu leđima. Kapi znoja pomiješani s kapima kiše kliznu mu niz lice. Okrene se i laganim korakom pođe uzbrdo prema selu.

Osjećao je Ninin pogled na sebi ali se nije obazreo. Tek visoko gore na brijegu stao je i okrenuo se, no odatle, zbog guste kišne zavjese, pogled nije mogao doprijeti do mlina.

Stoji li Nina još tamo?

Da li je uopće stajala?

Znao je da će idućih dana i idućih godina tražiti odgovore i neće ih naći. Ni sliku nije uspio sačuvati, kiša je sasvim promočila i jaknu i blok.

Neka, zaključi, ionako ću uskoro opet k mlinu.