Pritiješnjen toplim tijelom šarene svinje budio se dugo i mučno. U jutarnjoj poluvidnosti otvarao je očne kapke do pola i ponovo ih sklapao, naizmjence dolazeći k svijesti i tonući u san. Ležao je kao i svake noći sasvim uz daščanu ogradu, s jedne strane zaštićen hrpom drvene pilotine, a s druge masnim leđima krmače. Bilo je toplo, jedino mu je glava zebla naslonjena na smotuljak načinjen od jutinih vreća.

Uz njega je krmača odmjereno disala, a ostali krmci sabili se jedan uz drugoga u prostranoj štali. Vani je bilo hladno, znao je to po svinjama: samo za hladnih noći bi se tako tijesno međusobno priljubile. Udobno smješten uz debelu krmaču gledao je kako joj se u pravilnom ritmu polako nadima i naglo spušta crvenkasti trbuh obrastao rijetkim crnim čekinjama. Na čvrstom vimenu drhturilo je šest sisa, ostalih šest nije mogao vidjeti jer su se nalazile ispod. četiri bradavice bile su nabrekle poput zrelih maslina, a dvije manje, smeđe, podsjećale su na prerano ubrane i sasušene bobice graška.

Pruži ruku i kažiprstom dodirne jednu bradavicu, zatim položi čitav dlan na krmačine slabine i osjeti ugodnu toplinu masna tijela. Prepusti se uzbuđenju što je strujilo čitavim mu tijelom.

Ubrzo se svinje uzvrpolje, stanu se dizati i lutati svinjcem, gristi jedna drugu i cviljeti. Neki dugonogi krmak uspentra se na zdepastu svinju, pritegne je prednjim nogama oko slabina i zubima čvrsto zahvati za uho, ona vrisne tako prodorno da se i krmača uz Gulu uznemiri, skoči i ode na drugu stranu štale i ne osvrnuvši se na njega. Tamo se okupe i ostale svinje oko ostataka sinoćne večere, a Gule je s ove strane ostao sam i bez one topline koja je dolazila od krmačina tijela i zbog koje mu je jutro bilo ugodno. Svinje su se okupile oko korita s hranom ne mareći za njega, gotovo i ne primjećujući njegovu prisutnost.

Gulu obuzme osjećaj napuštenosti i poniženosti i nekakva ga tuga shrva.

Prisjeti se zimskih jutara i kolinja u rodnim Šužnjima. Mraz bi se uhvatio u dvorištu rodne mu kuće, a ljudi okupljeni u rano jutro istjerali bi iz štale svinju, navalili na nju, srušili je na zemlju, čvrsto je držeći za noge i uši, ona bi se otimala i prodorno cviljela dok joj djed ne bi pritisnuo koljenom glavu i zario dugačak dobro naoštren nož pravo u srce. Svinja bi zahroptala i ubrzo umuknula, iz rane bi šiknula krv po travi. Prinijeli bi posudu da krv sasvim ne oteže, a kada bi svinju odnijeli, na mraznoj bjelini usred dvorišta ostala bi velika crvena mrlja.

Gule pogleda prema svinjama na drugoj strani svinjca i zaključi kako su ove drugačije od svinja u njegovom kraju, nekako okruglije i čišće i svaka ima nekakvo posebno držanje po kojem se razlikuje od drugih, dok su u njegovom kraju sve bile samo svinje i razlikovale su se međusobno samo po veličini i to neznatno. Ove ovdje su se drugačije i ponašale, hodale su ponositije i družile se po grupama s točno određđenim namjerama, kao i ljudi. Već prvog dana kad su ga gurnuli među njih, naredivši mu da ih redovito hrani i pod njima čisti te da nikako ne izlazi iz svinjca, ove su ga svinje podsjetile na ljude, tako su ga podozrivo njušile, okretale se od njega nezainteresirano i odlazile u svoje društvo, svaka k svome krdu u poseban kraj prostrane štale. Trajalo je to danima, on bi ih hranio, praznio bi vreće izgnječenog kukuruznog zrnja u drvena korita, u druga bi korita puštao vodu, šmrkom bi ispirao betonirani pod i zatim prostirao drvenu pilovinu da bi na njoj ležale. Za sve to vrijeme svinje bi uzimale hranu i vodu i ne primjećujući da je on, Gule, tu, da brine o njima, da zapravo dijeli njihovu sudbinu, da se od njih ne smije ni za tren i ni za metar udaljiti, jer bi to za njega značilo sigurnu smrt, toga je bio sasvim svjestan.

I hranio se sa svinjama. Jednom dnevno, kasno uvečer, vojnici bi donijeli pomije, redovito dva kotla od po stotinjak litara. U zamučenoj masnoj vodi našla bi se i po koja neoglodana kost i po koji komad kruha. Gule bi bolje komade izvadio prije nego što bi pomije ulio u korita. Zakidao je tako krmke za najbolje zalogaje i to mu je pružalo posebno zadovoljstvo, ne samo zato što mu je to bila jedina hrana, već je otimanje od svinja smatrao i nekakvom osvetom za njihovu nezainteresiranost za njegovo prisustvo, što ga je ponižavalo.

Bio im je zavidan. Za sunčanih dana došli bi vojnici i širom otvarali vrata svinjca te bi svinje jurnule u širok ograđen prostor, natjerivale se oko svinjca i izležavale na suncu, a on nije smio van, bilo mu je zabranjeno da zakorači preko stajskog praga. Jednom je to pokušao i umalo nije poginuo od kugle što se zabila u zemlju pred njim, upućena s visoke logorske osmatračnice. Kad je svinje trebalo stjerati u svinjac, ni tada nije smio van, učinili bi to vojnici.

Gule je bio potpuno odvojen od ljudi, od prvog dana kad su ga izvukli polumrtvog iz gomile logoraša što su ih ukrcali u kamion i nekuda odvezli bez povratka, a njega, nikad nije saznao zašto, odvojili i doveli ovamo u svinjac, oštro mu priopćivši da mu je zadatak hranjenje i čišćenje svinja i da će poginuti istoga trenutka kad zakorakne iz štale. Otada su prošle dvije, možda i tri godine, Gule je potpuno izgubio kontrolu vremena, nitko mu se nijednom nije obratio ljudskom riječju, o njemu nitko više nije brinuo, kao da ga i nema, hranu za svinje su dovozili i ostavljali i ne obrativši pažnju na njega, svakih nekoliko dana došli bi i odveli po kojeg krmka, vjerojatno za oficirsku menzu, s vremena na vrijeme dovezli bi pun kamion odojaka, neuhranjenih. Gule je tako danima i mjesecima živio sa svinjama, s njima se hranio, družio i spavao. Znao je da je to jedini način da preživi, to što je sa svinjama, samo je tu među njima mogao ostati živ. Ostali su logoraši umirali ili su ih spaljivali. Svakodnevno su odvozili mrtve, a dovozili nove žive kosture. Gule je bio siguran da od onih nekoliko stotina koje su kamionima dovezli onoga snježnog jutra i među kojima je bio i on više nema ni jednog među živima, jedino je on ostao, ovdje među svinjama, njega više vjerojatno nisu ni imali na spisku ni ljudi ni svinja. Nije ga bilo nigdje i to je bio jedini način da opstane.

Događalo se, naročito za vrućih popodneva, da zadrijema na svom omiljenom mjestu uz daščanu ogradu, dok su se svinje izležavale u dvorištu ili uza zid u štali na betonu što ga je vlažila voda koja je curila iz dotrajale slavine. Niti bi spavao, niti je bio budan. Znojio bi se kao u nekakvom bunilu, držao oči širom otvorene i pogledom hvatao razvaganjena tijela debelih svinja, trudio se da zadrži jasnu sliku, ali nije uspijevao, svinje su rasle u ogromna trupla i onda se gubile u lelujavoj slici i nestalnoj svijesti, i on je padao u neko čudno stanje u kojem nikako da jasno razazna krežu li se to svinje oko njega ili mirno leže omamljene podnevnom vrućinom, i da li je on to čovjek, ili samo jedan od krmaka. Pokušavao je podići ruku, opipati si lice, proći prstima kroz kosu, da dokaže sebi da je to upravo on, Gule, da nije svinja, ali nije uspijevao, neka ogromna težina navalila se na njega, pritisnula mu svijest i ne da mu da pomakne nijedan dio tijela, a pogled mu zamučen, nikako da zahvati nešto određeno na sebi, sve mu pred otvorenim očima maglovito i valovito, i u toj mutnoj slici kreću se samo svinje, samo čekinjavi hrpti, odvratne svinjske oči, nabrekla vimena. Trzao se u strahu, mokar od znoja, ogledavao se i dugo još provjeravao, uspoređivao sebe i najbliže svinje, glasno izgovarao riječi, vadio iz džepa komadić razbijenog ogledala i promatrao se u njemu, dok mu svijest ne bi primila dovoljno podataka i zaključila kako on ipak nije svinja. Tek bi se tada smirio i prestao se znojiti, ostao bi ležati, ali sada je promatrao svinje nekako s visoka i mislio: ja ipak nisam vi! i počeo ih je mrziti, smišljati kako da im se osveti za svoje muke, kako da ih uništi, da ih se riješi, da ne dolazi više u nedoumicu je li ili nije i on jedna od njih.

A kad bi se digao i prišao malom prozorčiću kroz koji je bez opasnosti mogao gledati na logor, i kad bi tamo preko iza žice vidio kosture kako se kreću i padaju, zaboravljao je na svoju muku i prilazio svinjama gotovo s ljubavlju, pljeskao ih dlanom po oblim leđima, tepao im, zadirkivao ih, puštao im svježu vodu i sipao hranu u korita, ta gdje bi on bio bez svinja, davno ga ne bi bilo, jedino je ovdje u svinjcu među krmcima mogao ostati živ.

Mučna popodneva su, međutim, bila sve češća i sve mučnija, sve je više bilo trenutaka u kojima je u svojoj izmučenoj svijesti ponavljao: jesam svinja, nisam svinja! sve je češće morao vaditi komadić ogledala iz džepa, ali se sve češće i mirio s mogućnošću: pa što i ako jesam svinja!

Ponekad je zaticao samoga sebe kako kod jela pokušava imitirati svinje: uhvatio bi se rukama za drške na kotlu, nagnuo se, uronio bradu i lice do nosa u tekućinu i ustima zahvaćao bolje komade hrane. Nekom drugom zgodom, kad bi ga poslužilo bolje raspoloženje, pjevušio bi, ali bi pri tom nastojao da to pjevušenje što više liči na ono tiho cviljenje svinja kod hranjenja. Vrlo bi se oraspoložio kad bi u tome uspio.

Znao se i kretati četveronoške. Jednom mu je preko otvora u zidu palo ogledalce. Bio se silno prepao da neće nikad do njega doći. Onda odluči riskirati. Usred bijela dana potjera svinje na dvorište, on se spusti i četveronoške između njih izae van. Vojnik je gore na osmatračnici stajao iza mitraljeza i gledao na sve strane, samo prema svinjama nije gledao. Gule dođe neopažen do ogledala, zahvati ga zubima i vrati se natrag, opet četveronoške, gurajući se meu svinjama i ne razlikujući se mnogo od njih, i njegova su gola leđa bila jednake boje kao i u većine svinja, bila su dlakava i uhranjena.

U zidu nasuprot prozorčiću što je gledao na logor jedan se kamen mogao pomaći i tada bi nastao otvor veličine šake, kroz koji su se vidjeli vrhovi jela u šumi što je počinjala na dvjesto koraka od štale. Gule je u početku, prvih mjeseci boravka među svinjama, znao satima stajati kraj tog otvora i gledati u vrhove stabala i u rijetke oblake koji bi naišli na vidljiv komadić neba te bi otplovili dalje. Možda će ti oblačići nadletjeti i moje Šužnje, mislio je Gule i suze su mu se slijevale niz lice i davio ga grč u grlu. Mislio je na kuću i na svoje, bilo mu je teško zbog njih više nego zbog sebe, oni su ostali bez njega i tuguju u neizvjesnosti je li među živima i kako mu je, a za njega je lako, on se pomirio sa sudbinom i odbacio svaku nadu u izlazak iz ovog svinjca i povratak kući, sva njegova briga i sva očekivanja, svi njegovi dani i buduće godine, bio je uvjeren u to, mogli su biti vezani uz ovu štalu i svinje. O mogućnosti da bi ovaj svinjac mogao postati nešto drugo i da bi ovdje umjesto svinja mogla rasti trava ili biti podignuta tvornica, nije smio ni misliti, jer bi to značilo misliti o smrti: znao je dobro da bi svaka promjena ovoga stanja za njega značila samo jedno - smrt.

Kasnije, s vremenom, sve se manje zadržavao uz otvor prema šumi, nije često gledao ni kroz prozor prema logoru, sve mu je bilo dobro poznato, ništa se novo nije događalo, uvijek ista žica, isti vojnici, isti reflektori, isti kosturi gurani na kamione, bar za njega su bili isti, jer nije nikoga poznavao, one koji su s njim došli davno su već odvezli bez povratka. Zato se više okretao svinjama, one su dolazile uvijek nove, rasle su, debljale se, bile su zanimljive, zabavljao se uočavajući razlike među njima, zaključujući da svaka ima neki svoj znak, neki svoj stil hranjenja, cviljenja i odnošenja prema ostalim svinjama, i po tome su bile slične ljudima, moglo ih se svrstati u grupe proždrljivih, osjetljivih, razdražljivih, popustljivih, zavidnih, goropadnih... često je pokušavao i sebe svrstati u neku od tih grupa, ali je odustajao, jer bi to značilo izjednačiti se s točno određenim krmcima, a za svakoga od njih je imao prigovora, svima je nalazio mana i negativnih crta; osim toga, nije želio biti svinja, nastojao se izdvojiti, biti izvan toga krda kome je osnovna briga kako da se nahrani i zatim zaposjedne najbolje mjesto za izležavanje. To izdvajanje je, međutim, s vremenom bivalo sve teže, sve je češće osjećao da pripada nekoj od grupa, da sliči nekoj od svinja, da je uzaludno pokušavati biti nešto drugo, da je najbolje prepustiti se i pomiriti s time kako ne možeš živjeti među svinjama a ne biti svinja.

Nije odmah primijetio da danima već ne dovoze nove svinje. Redovito su uzimali najuhranjenije, kao i ranije, ali nisu više dovozili nove i u svinjcu ih je bilo sve manje. Nisu više ni hranu dovozili redovito kao ranije. Zaključio je da se nešto neuobičajeno događa, da je nešto poremećeno.

Bilo je proljeće, osjećao je to po vjetru, donosio je mirise rasta i svjžine iz šume. U potkrovlju na gredama gugutali su golubovi i u parovima polijetali visoko prema oblacima. I golubovi su ga podsjećali na Šužnje, tamo ih je kao dječak uzgajao, postavivši im od dasaka izraženu kutiju u potkrovlje. Čežnja za rodnim selom gotovo je presušila u njemu, rijetko bi se kad više javljala, nije više boljela i trajala bi kratko, nejasna i neodređena. Prisiljavao se razmišljati o rodnom kraju, o svojima, da se sjeća, da mašta o tome kako bi bilo kad bi se tamo mogao vratiti, no sve je manje uspijevao u tome, sve je to bilo sve dalje, gubilo se u magli beznača, a svinje su bile tu, žive i pokretne, uvijek prisutne, s njima je dijelio svaki trenutak, od buđenja u rano jutro pa do večeri kad bi pao mrak i kada je u svinjcu bilo potpuno tamno, jer tu nije bilo svjetla, a i da ga je bilo, ne bi ga smio paliti. Svinje bi s prvim mrakom pozaspale, a i njega bi ubrzo hvatao san, sve je više svoje navike, pa i potrebe, usklađivao sa svinjskima, jer svinjama nije ni na kraj pameti bilo da se prilagođavaju njemu, a usklađeno je bilo lakše živjeti.

Onda ga jedne noći probudi komešanje svinja. Bile su uznemirene, dizale su se sa svojih ležišta i kretale po tamnoj štali. Nisu cviljele, samo su prigušeno roktale i napeto prisluškivale, osjećao je to u tami i postajao zajedno s njima uznemiren. Vani se nešto događalo, nekakva je buka dopirala iz logora, a iz daleka se čula tutnjava. Kraj njega je ležala ona njegova debela krmača, bio se uz nju utoplio, uljuljkao u san i nije mu se dalo puzati kroz tamu da bi se približio prozoru i vidio što se vani događa. A nije ga ni zanimalo, svinje su se uskoro smirile i on je tonuo u san. U noći još ga je nekoliko puta probudila lomljava iz logora, u više se navrata trgnuo od eksplozija, ili mu se tako tek učinilo. Krmača je uz njega mirno spavala, pred jutro je postajalo hladnije i san je uz toplo svinjsko tijelo bio sve slađi.

Jutro je svanulo tiho, tiše no inače, čak su i svinje bile manje bučne i manje su halapljivo pobirale ostatke večere po koritima, jer nove hrane nije bilo. Gule se približi prozoru, pogleda prema logoru i ono što je vidio osjeti u sljepoočnicama kao strujni udar koji mu za trenutak oduzme svijest.

Logor je bio napušten. Znao je to odmah, premda je kroz prozorčić mogao vidjeti samo mali predio: neugašene reflektore na stražarskom tornju, širom otvorena vrata baraka, razbacane stvari po logorskom krugu, nigdje žive duše... Gule se povuče od prozora i sjedne na korito. Obli ga vrelina, iznutra, iza čela je buktao plamen, urušavala se nagorjela svijest. Prikupio je koljena, obuhvatio ih rukama i ukočio se, zagledan u neku neodređenu točku, dok je na njemu i u njemu izgaralo sve čega je bio svjestan, lomilo se i nestajalo u pepelu i dimu u kojem se kovitlala i njegova misao. Onda je izgorio, sasvim je nestao u plamenu koji se ubrzo ugasi i on ostade u svinjcu prazan i lagan, kao kutija u kojoj su planule šibice. Svinje su postajale sve nemirnije, jer nisu imale hrane, a ni vodu im nije pustio u korita. Nije imao volje da bilo što učini, a u njegovoj svijesti nije bilo nikakve iskre koja bi signalizirala da je potrebno i moguće bilo što učiniti. Bio je gotovo bez života, kao šuma poharana požarom, kojoj je ostalo samo ime i nagorjeli ručni torzoi kao sjećanja na nekada visoka i ponosita stabla.

Trajalo je to kratko i uskoro kroz Gulinu svijest krenu životna strujanja. Prvo osjeti glad. Svinje su sada već glasno cviljele i grizle jedna drugu, okupljale se oko praznih korita. Gule se digne i odvrne slavinu. Voda poteže u korita i svinje jurnu da utaže bar žeđ, jer od hrane nije ostalo ni spomena. On se uputi prema velikom loncu, podigne dasku koja je služila kao poklopac i gurne ruku u utrobu lonca ne bi li što pronašao. Izvadi nekoliko komadića nakvašenog kruha i to je bilo dovoljno da utaži glad. Vojnici jutros nisu donijeli hranu pa svinjama nije imao što dati i one su sve uznemirenije lutale svinjcem i izlazile pred štalu na sunce koje se već visoko uspelo na vedrom nebu.

Stao je na pragu, u pravokutnom okviru vratiju, na granici sunca, što se vani zlatilo na svakoj stvari, i polutame u štali ispunjenoj roktanjem i zadahom. Svinje su izlazile i ulazile češući se o njegove noge i ne primjećujući ga, ponašajući se kao da ga i nema. Tako su činile uvijek i zbog toga se uvijek osjećao potištenim i odbačenim, mrzio je krmke zbog takva njihova ponašanja. Sada ga to nije smetalo, gotovo ih nije ni primjećivao, u njegovoj svijesti nije bilo ni traga onoj dilemi koja ga je danima i mjesecima obuzimala: jesam li ili nisam svinja. Sada je bio udaljen od njih, sve udaljeniji, premda su svinje bile svuda oko njega.

Gledao je u oblake, bili su bijeli, lagani, kretali su se jedva primjetno, rubova ukrašenih zlatnom bojom sunca.

- Plove prema Šužnjima - izgovori glasno i ne prepozna vlastiti glas, ali ga toliko uzbudi da osjeti kako su mu suze ispunile oči.

Lagano zakorači preko svinjskog dvorišta prema niskim, rešetkastim željeznim vratima koja se godinama nisu otvarala i iza kojih je bila cesta, široka i prašnjava. Zahrđala brava pod pritiskom se jednostavno smrvi i vrata se, donjim dijelom zarasla u travu, uz škripu otvore. Okrene se, svinje se skupile u gomilu, nemirne su, potiho cvile i rokću. Mjesecima je želio da im bude što bliže, često žaleći što nije jedna od njih, i često nesiguran nije li ipak samo jedna od njih, a sada želeći da im bude što dalje, da ode što prije i zauvijek ostavi svinjac i ovo krdo krmaka za sobom.

Preko šume se čula tutnjava, a iz napuštenog logora strujala je jeza, koja mu nije dopuštala da se okrene na onu stranu. Neka prijetnja je visjela u zraku nad barakama polomljenih kapaka i vratiju na kojima su zjapili otvori iz kojih kao da su dolazili vriskovi očaja i zadah smrti.

Izađe na cestu, na osunčanu čistinu. S obiju strana na metar visokim motkama stajale su pločice s otisnutim lubanjama i prekriženim kostima ispod kojih je bilo upozorenje: MINE, ispisano crvenom bojom na bijeloj pločici. Prostor uz logorsku žicu i čistina s druge strane ceste prema šumi bili su, očigledno, prekriveni minskim poljima. Samo je cesta bila slobodna. Vodila je na jug. Na tu su stranu plovili i oblaci. Gule pođe cestom za oblacima. Prema Šužnjima.

Onda osjeti da su krenule i svinje. Čuo je njihov topot i krv mu se sledi u žilama. Okrene se, svinje su išle za njim, čitavo krdo, u trku.

Ubrza korak, htio je potrčati, ali su svinje već stizale, češale se masnim tijelima o njegove zamašćene hlače, prestizale ga, motale se po cesti dišući prašinu i zatrčavajući se na sve strane. Stajao je kao ukopan usred ceste, prestravljen, svakoga je trenutka očekivao eksploziju, a nije znao izlaza. Da požuri naprijed, da skrene prema šumi, da se popne na logorsku ogradu...?

Krenu natrag. Prema svinjcu. Ako stigne do njega, bit će spašen. Trčao je iz sve snage, zaobilazeći svinje koje su mu dolazile ususret. Kad protrči pored grupe krmaka što su stajali neodlučni nasred ceste, nadomak svinjca, oni se razbježe na sve strane. I tada se dogodi. Plotun je bio snažan, zaglušujući, zemlja i kamenje poleti prema nebu i sve postane tamno od dima i prašine.

Gule se našao u prašini, odbačen snažnim potiskom i udarcem u grudi. Ležeći na zemlji bio je svjestan svega: i svinja, i eksplozije nagažene mine, i oblaka što su lagano plovili na jug, i toga da je ranjen, da se ne može ni pomaknuti i da gubi svijest. Ležao je potrbuške s licem u prašini. Čuo je još nekoliko eksplozija, blizu i podalje, a onda nastupi tišina. I bol se stišala u grudima. Otvori oči. Pred samim njegovim licem na busenu trave vlati su bile prašnjave, a malo dalje primijeti truplo jedne svinje kako se nemoćno trza u okrvavljenoj prašini. Učini mu se da je to ona njegova šarena krmača uz koju je provodio noći.

Onda osjeti krv, njen slani okus i njenu toplinu. Lice mu je bilo u lokvici koja je postajala sve veća, krv se polako dizala do njegova nosa i očiju. Nije mogao podići glavu, a nije to ni želio; želio je zatvoriti oči i spavati.

Sjeti se Sužanja i mrzlih jutara u kojima su klali svinje. Kad bi svinju odnijeli iz dvorišta, na zemlji bi ostala lokva krvi koja se pušila. I ova se krv u kojoj mu leži glava puši tankim pramenovima. Teže li iz njegova tijela ili iz vrata one svinje što se trza pored njega? Mogao bi to provjeriti kad bi se uhvatio za vrat, ali čemu, kad mu se ionako spava, a svejedno je.

Onda mu se učini da tu u prašini jedna pored druge leže dvije svinje, on i ona druga, šarena. Zaklali su ih, to ga u grudima boli rana od dugačkog djedovoga noža. Samo neka ga što prije odnesu iz dvorišta zabijeljenog mrazom, inače će se utopiti u vlastitoj krvi. Kad ga podignu, na zemlji će ostati crvena lokva i djed će je prekriti naramkom slame. Ali otkud djed ovdje? Ovo nisu Sužnji, i djed nije mogao nikako ovamo doći! Ovo je neko drugo dvorište u nekom dalekom kraju, i ta bol u grudima nije od noža. Možda to ponovo boli čežnja za djedom i rodnim selom. Bit će da je tako i najbolje će biti da zatvori oči i da zaplovi s oblacima tamo na jug, prema Sužnjima, tamo će uskoro nastupiti mrzla jutra i bit će kolinja.