Oslonjen o vratnicu trošne kolibe bdije nad našim djetinjstvom. Ostarjeli smo, neki su od nas već oplakani, a on i dalje stražari. Ujutro dočekuje Sunce. Ujesen razgovara s kišama.

Lijep je i mlad kao jutro, kao dan. U blagom mu pogledu sjaj dobrote, sjena brige. Kao onog dana kad su ga odvukli vukodlaci. Došuljali se sa svih strana i zaskočili ga. Cijelu su noć i mnoge noći potom zavijali u šumi, u brdima. Onda su utihnuli. Hladan muk legao je na čitav kraj, na selo, na naš dom.

Mnogo dana kasnije vratio se. Jednog smo ga jutra ugledali oslonjenog na vratnicu zapuštenog kućerka. Stajao je uspravan, nepomičan. I kad ga nismo gledali, osjećali smo njegovu nazočnost, znali smo da je tu, da bdije nad nama. Čitavoga se dana njegov stasit lik ocrtavao na mračnoj pozadini. Pred noć je otišao.

Otada se iz dana u dan vraća i ponovno odlazi.

Eno ga i sada stoji tu, oslonjen o nagnutu vratnicu.

Stražari nad našim tihim domom, zabrinut zbog vukodlaka koji se u brdima, iz dubokih šuma, s vremena na vrijeme javljaju divljim, prijetećim zavijanjem.

Na zatravljenom tlu između njega i nas leže naša premrla srca.