Račice


Niste bili u Račicama?!
Šteta! Propustili ste jedno jutro zagrljaja s lijepom, čistom, zdravom, očuvanom prirodom. Ili jedno predvečerje harmonije zvukova i boja zemlje i neba.
Ali ništa nije izgubljeno u nepovrat: Račice možete posjetiti sutra ili bilo kojeg dana koji dolazi. Ne nudimo vam ni jela ni pića, jer u ovome selu nema barova, ni restorana, ni konoba... Ali sigurni smo da će vam trenuci tišine ovdje okrijepiti i tijelo i dušu. Vratit ćete se oplemenjeni pitomošću krajolika i susretom s dobrim ljudima. I obogaćeni doticajem s davnom prošlošću.


Sjedište feudalnih gospodara

Račice su stare tisuću, dvije tisuće ili više godina. I njihova pisana povijest traje već sedam stoljeća. Iz davne 1312. godine potječe isprava u kojoj je zapisano da gorički grof Henrik daje u miraz svojoj nezakonitoj kćeri Alaubeti prigodom njenog vjenčanja za grofa Nikolu Prampercha "svoj Kaštel Račice, koji se nalazi u Istri, s njegovim posjedima i pravima" ("castellare suum de Rachiz, quod est in Istria, cum possessionibus suis et iuribus").
Račice su nastale kao sjedište feudalnih gospodara na mjestu rimske i još ranije prapovijesne naseobine. Još su vidljivi ostaci gradine na brdu Madona (danas Sv. Marija) iznad Račica. Rimskodobni pisani nalazi (posvetni natpis na brončanoj pločici pronađen kod kapele sv. Stjepana na račišanskom groblju i stihovani nadgrobni epitaf pronađen na brdu Madona) svjedoče da su u rimsko doba Račice bile naselje u kojem je bilo sjedište vlasnika većeg imanja.


Kaštel
Sačuvani kaštel u Račicama svjedoči o njihovom srednjevjekovnom statusu. Taj kaštel nije sagrađen na dominantnom vrhu kao utvrda, niti uz glavnu komunikaciju kao trgovište; uz njega nije se razvilo naselje gradskoga, već seoskog tipa. Gospodar koji je odlučio graditi kaštel upravo na tom mjestu, na izduženoj uzvisini u kotlini okruženoj višim brdima, sigurno nije bio privučen obrambenim pogodnostima tog mjesta niti njegovim prometnim (komunikacijskim) prednostima, već blagom mikroklimom, ljepotama krajolika, plodnošću i pitomošću ovoga brdovitog kraja vrlo pogodnog za stočarenje, za uzgoj maslina, vinove loze, voća i drugih poljoprivrednih kultura, područja koje je svojim plodnim njivama, sjenokošama na brdima bogatim bjelogoričnim šumama i manjim boricima, dobrim pašnjacima, izvorima pitke vode i bistrim potocima u ono doba pružao dobru gospodarsku osnovu i odlične uvjete za razvoj naselja, ugodnog boravišta, za zdrav život, odmor i rekreaciju.

Kaštel u Račicama dobio je današnji izgled u XVI. i XVII. stoljeću, nadogradnjama na stariji i manji kaštel koji je vjerojatno građen u XII. ili XIII. stoljeću kao utvrda i sjedište feudalnog gospodara. Kaštel i grofovija Račice mijenjala je gospodare, od kojih su najpoznatiji grofovi Walderštajni, čije zadnje potomke stariji Račičani još pamte. Kaštel je trajao i ustrajao, eno ga i danas stražari na kraju sela, nad kotlinom i potokom Račice koji se nešto niže ulijeva u umjetno jezero Butonigu, koje se odavde vidi kao na dlanu. Nakon smrti posljednjeg nasljednika (vlasnika), kaštel je nacionaliziran. Grad Buzet je 1999. godine objavio natječaj za njegovu prodaju i danas je račički kaštel u privatnom vlasništvu. Prema izjavi novog vlasnika, priprema se njegova obnova kojom će se nastojati dovesti ga u stanje u kakvom je bio prije devastacije koja je trajala zadnjih pola stoljeća.

                 


Kuratija, župa, općina
Godine 1580. Račice se spominju kao "kuratija", tj. kapelanija, a 1650. kao samostalna župa.
Sredinom devetnaestog stoljeća Općina Račice obuhvaća selo Račice kao općinsko sjedište i okolna sela: Rimnjak, Zabrda, Jezer, Bakar, Racari, Sv. Martin (Martinci), Urihi, Kortina, Krušvari, Pašutići, Račički Brig, Kosoriga, Gorenji Kontići, Dolenji Kontići, Čabranija i Čuhrija. U to vrijeme (1853. godine) općina Račice (dakle sva navedena sela zajedno) imala je 509 stanovnika. Navedena sela činila su ujedno i župu Račice.


Vjersko, prosvjetno i kulturno središte
Račice su sve do šezdesetih godina XX. stoljeća bile prosvjetno, kulturno, vjersko i svekoliko središte širega okolnog kraja koje se naziva Račišćina. Iako nisu najveće selo Račišćine ni po broju kuča, ni po broju stanovnika, cijela je okolica gravitirala Račicama kao općem središtu, jer je tu bila škola, župa (u selu su tri crkve i župni dvor), groblje, gostionica, prodavaonica (danas bismo rekli mini-market), tu se redovito odvijao vjerski život (mise, ispovijedi, vjeronauk, krstitke, krizme, vjenčanja, pogrebi), održavali su se sajmovi, plesovi, razne priredbe i zabave. Taj bogat društveni život (vjerski, kulturni i zabavni) u ondašnjem inače nerazvijenom gospodarstvu i siromaštini (na Račišćini se tada živjelo gotovo isključivo od poljoprivredne i stočarske proizvodnje) počeo je naglo opadati već pedesetih godina XX. st. s masovnim odlijevom stanovništva iz sela u gradove i iz poljoprivrede u industriju. I iz Račica su ljudi odlazili, mlađi u škole, stariji u tvornice. Žitelja je bilo sve manje, a opustjelih ognjišta sve više. Godine 1954. Račice su imale 55 stanovnika, a danas ih u selu živi svega 24.


Crkve

U Račicama su tri crkve: župna Crkva Svetog Trojstva u sredini sela, Majke Božje od Milosti na početku sela i Sv. Stjepana na groblju. Sve tri crkve spominju se 1580. godine prilikom biskupske vizitacije, kada je ustanovljeno da su u lošem stanju, iz čega se može zaključiti da su građene znatno ranije.

Crkva Sv. Trojstva sagrađena je početkom XVI. st. i u kasnijim je razdobljima više puta obnavljana (1700., 1941. i zadnji put 2000. godine). Jednobrodna je, s lijepo rezbarenim glavnim oltarom mramoriziranog retabla. U srednjoj je niži prikaz Bogorodičine krunidbe, a bočno u manjim nižama nalaze se kipovi sv. Ivana evanđelista i sv. Pavla apostola. U posebnoj je niži barokna drvena skulptura stojeće Bogorodice s Djetetom. Vrijedno je i rustično raspelo na bočnom zidu, a od liturgijskog posuđa najvrjedniji je srebrni ciborij. Crkva se može razgledati. U vrijeme pisanja ove informacije (kolovoz 2000. godine) obnova crkve je u tijeku te se mise održavaju u crkvi Majke Božje od Milosti.

Crkva Majke Božje od Milosti (ili od Zdravlja, nekada Sv. Ivan, u narodu danas poznata kao Crkva Svete Marije) također je građena u XVI. stolježu i obnavljana 1750., 1885. i s manjim zahvatima više puta kasnije. Na njenom zidanom oltaru nalazi se (u vitrini) gotički drveni kip Madone s Djetićem i kipovi sv. Petra i sv. Pavla.
Crkva Sv. Stjepana prvomučenika na groblju zadnji je put obnovljena 1985. godine. Ima zidani oltar s vrlo vrijednim drvenim retablom, s kojega su 1976. godine nepoznati počinitelji nasilno skinuli i odnijeli reljefe sv. Stjepana, sv. Martina i sv. Lovre.

             


Škole
Prva škola u Račicama otvorena je između 1853. i 1862. godine. Pohađala su je djeca iz Račica, Račičkog Briga, Krušvara i Uriha . Postojale su dvije škole: dnevna za djecu od 6 do 12 godina i nedjeljna za mladiće i djevojke od 12 do 18 godina. Godine 1862. u navedenim selima bila su sposobna za dnevnu školu 63 dječaka i djevojčica i za nedjeljnu školu 25 mladića i djevojaka. Godine 1909. Račice imaju jednorazrednu Družbinu školu.
Nakon Prvoga svjetskog rata u selu je radila petorazredna talijanska osnovna škola sve do kapitulacije Italije 1943. godine.
Četverorazredna hrvatska osnovna škola započela je s radom 1945. i nastava se održavala do 1957. godine, kada je škola u Račicama prestala s radom.


Račice danas
Račice su danas malo ali lijepo selo sa svega 23 stanovnika. Dijelom su obnovljene, dijelom pak napuštene. Imaju asfaltnu cestu, električnu struju, vodovod, telefon... Imaju i boćarski klub i boćalište pod ladonjom! Nedjeljom se održavaju mise, dolazi svećenik iz Vrha. Automobil pred svakom kućom. Kupuju se i prvi kompjutori.
Eto, selo je već došlo i na Internet!