Vagonski odjeljak osvjetljavali su bljeskovi crvenila s prozora niza dvokatnica: u staklima je plamtjelo večernje sunce. Vlak je tutnjio predgrađem prema pošumljenim brdima akvareliranim bojama jeseni. Promicale su plohe tek iznikle pšenice i zaselci razasuti po proplancima okupanim zlatom predvečerja.

Bio je sam u kupeu. Stajao je uz prozor uživajući u ljepoti predjela, prepoznavajući detalje, snatreći, prepuštajući se čaroliji boja, igri svjetla i sjena, omaglici nestvarnosti u koju je uranjao zajedno s jurećom kompozicijom. Zadivljen, gotovo obuzet ljepotom i tajnovitošću dana na izmaku, odstajao je kraj prozora nekoliko sati vožnje koji su prošli kao tren.

Kad se vlak zaustavio na njegovoj postaji, sunce je već bilo zašlo i pramenovi noći omatali su kutove kupea. Poboja se da vlak ne krene te požuri hodnikom i siđe nezgrapnim stepenicama na peron, zapravo na mali plato posut tucanikom i slabo osvijetljen žaruljom postavljenom iznad čekaoničnih vrata. Osim njega, na postaji je bio još samo jedan čovjek - prometnik, koji mu na pozdrav hladno otpozdravi. Nije ga poznavao, a i postaja mu se učini gotovo nepoznatom, premda se tu ukrcao na vlak ili s njega sišao stotinama puta. Bilo je to ranije, dok je često putovao, i tada je poznavao i prometnika i ostalo osoblje postaje, a sada se osjećao kao stranac u neznanom kraju.

"Valjda je to zato što su prošle tri, možda i pet godina kako nisam dolazio", tražio je razloge nelagodi koja ga je prožimala dok se udaljavao u noć. A nije dugo već dolazio jer ga je zarobio grad i posao. Živio je sam u dvosobnom stanu u novoj gradskoj četvrti i obavljao visoku i odgovornu dužnost u poduzeću. Često je službeno putovao, dočekivao i ispraćao delegacije, odlazio s poslovnim partnerima na ručkove i večere. Redovito bi lijegao kasno i obično ne bi dugo mogao zaspati.

U tim je trenucima najčešće razmišljao o majci. Otkako je otac umro, a prošlo je otada čitavo desetljeće, živjela je sama na selu. Prvih godina po očevoj smrti posjećivao ju je često. Starica bi ga dočekivala i ispraćala sa suzama i nikad nije bio siguran plaže li od radosti ili od žalosti. Uvijek se trudila prikriti osjećaje, saginjala bi glavu i navlažila maramu na oči da sakrije suze, ali nije uspijevala. Kad bi je na odlasku grlio, osjećao je kako joj se tijelo lomi u olujama osjećaja koje su pustošile čitavim njenim bičem. U tim je trenucima obino govorila o sporednim stvarima, upućivala ga neka se čuva i neka ne brine o njoj jer joj je sasvim dobro i ništa joj ne nedostaje, a on bi je blago prekoravao što premalo brine o sebi, a previše uzima k srcu tuđe nevolje i nepotrebno prolijeva suze. A i sam ih je osjećao u grlu i jedva se suzdržavao da ne zaplače.

U vrijeme kad je studirao odlasci kući bili su najljepši događaji. Željno je očekivao svaki raspust i nakon zadnjeg predavanja naprosto bi odjurio na željeznički kolodvor. Dok bi vlak klopotao poznatim predjelima, mislio je na kuću i ukućane i radovao se što će uskoro biti s njima. U to su vrijeme još svi bili na okupu: majka, otac, sestra i baka. Majčino bi lice zasjalo od sreće kad bi ga ugledala na vratima, a baka bi mu drhtavim rukama obuhvatila obraze i dugo gledala u oči u kojima bi kao nekom čarolijom otkrivala sve njegove brige. Poslije večere kod ognjišta otac bi dugo odgonetao ocjene u njegovu indeksu i zatim sa zadovoljstvom i ponosom upitao: "Ee, ide to tebi, a?!"

*    *    *

Od željezničke postaje do njegova sela trebalo je pješačiti najmanje dva sata. Kad bi dolazio kući, tu bi razdaljinu prevaljivao veselo, gotovo trčeći brdovitim krajem. Selo je ležalo u kotlini. Kad bi se uspeo na posljednje brdo, ne bi se odmah odvojkom spustio prema selu, već bi cestom produžio po hrptu brijega još čitav kilometar do mjesta odakle se otvarao prekrasan pogled na čitav kraj. Tu bi sjeo na kamen i dugo gledao dolje u kotlinu na čijem su se dnu pružala dva reda zgusnutih kuća. Svaki put kad se tu našao i gledao svoju kuću izdvojenu na početku sela, srce mu je ubrzano kucalo i obrazi gorjeli od nutarnje topline. Ako je bio dan, iz dimnjaka se vio dim te bi zamišljao majku kako loši vatru na ognjištu a kuhinjom se širi miris topla kruha. Zatim bi pogledom istraživao njive i vinograde na obroncima oko sela ne bi li gdje zamijetio oca pogrbljena u poslu. Ponekad bi ugledao sestru na pašnjaku uz krave. Znao je da će i majka izaći po drva i čekao bi, a kad bi se njena sitna prilika pojavila iza kuće, radost bi mu zaiskrila u očima te bi skočio i pojurio niz brijeg.

Ako bi došao kasno uvečer, s istog bi mjesta promatrao dolazak noći: tama bi se dolje u kotlini najskrivenijim prilazima prikradala selu i omatala kuće i stabla neprozirnim koprenama, šuljala se klancima do proplanaka i glavica okolnih brda i do mjesta gdje bi sjedio, povlačeći se uokolo između grmova i stabala. Ubrzo bi čitava kotlina utonula u mrak, a nad njom je svjetlije nebo visjelo kao crvena zavjesa na kojoj se tamno tijelo noći ocrtavalo avetinjskim siluetama stabala i tornjeva. Ubrzo zatim nastao bi preokret: nebo bi potamnjelo, a u mraku ispod njega počela bi se paliti svjetla, stotine blijedožutih svjetala u manjim i većim skupinama žmirkalo bi u kotlini, po njenim bokovima i okolnim vrhovima. Igrao bi se pogađajući koja skupina pripada kojem selu. Svjetla u dnu kotline podsjećala su ga na zlatni lančić s privjeskom - bili su to osvijetljeni prozori dvaju redova seoskih kuća i prozor njegove kuće kao privjesak. Znao je da ga osvjetljava petrolejka obješena o čavao na zidu i plamsanje vatre na ognjištu. Zamišljao bi čime su zaokupljeni njegovi, očekuju li ga, jesu li večerali. Zatim bi stazom sišao u selo, brzo i sigurno koračajući unatoč tami, nošen željom da se što prije nađe u toplom domu među svojima. Nije ga bilo strah noćnih sjena ni šumova, ali bi kod seoskog groblja ipak ubrzao korak. Kad bi stigao do kuće, pogledao bi kroz osvijetljen prozor i slika bi uvijek bila upravo onakva kakvu je zamišljao i očekivao: na stolu hljeb kruha, boca crnog vina i crveni lonac pokriven aluminijskim poklopcem, a ukućani sjede uz ognjište očekujući ga, već pomalo zabrinuti. Lupnuo bi prstima o prozorsko staklo i ušao u kuću, gdje bi ga dočekali s radosnim uzbuđenjem i toplim zagrljajima.

*    *    *

Te večeri, nakon toliko godina ponovo pješačeći od željezničke postaje prema selu, obnavljao je sjećanja na davne studentske dane i na svoja kasnija dolaženja kada je majka nakon sestrine udaje i očeve smrti ostala sama. Kako je starjela, njegovi su dolasci bili sve rječi, a ona ga je sve više trebala. Bio je toga svjestan, prekoravao se zbog toga, krivio sebe i obveze i posao i sudbinu, ali nije nalazio snage ni odlučnosti da to promijeni. Koliko li je samo puta čvrsto odlučio da će prvom prilikom skoknuti kući! Upravo bi tako govorio prijateljima s posla: skoknut će kući čim smogne malo vremena. Ali vremena je bilo sve manje i planovi kako će idući vikend sigurno provesti u selu s majkom redom su padali u vodu, jer bi se nametnuli preći poslovi i obveze. Ponekad bi se kod ljudi iz svog kraja, koje bi slučajno sreo u gradu, raspitivao o majci, ponekad bi mu neki od njih donijeli njenu poruku kako je ona dobro i htjela bi ga vidjeti, ali zna da nema vremena dolaziti, te ga puno, puno pozdravlja. I on bi njoj slao pozdrave i obećanja da će sigurno doći čim bude mogao.

Teško je koračao uzbrdo. Noć je bivala sve mračnija, uspon sve strmiji, a noge nenavikle na pješačenje. Nekad bi se do vrha uspeo brzo i bez napora, kao vjetrom nošen željom da što prije stigne kući. Sada je osjećao godine u nogama i klonulost u čitavom tijelu. Majku nije vidio godinama, tko zna kako se sve to vrijeme snalazila sama, ne zna u kakvom će je stanju zateći, kakav će biti susret s njom, kako da joj objasni godine nedolaženja? Obuzimala ga sve vea nelagoda i zebnja. Osluškujući u noćnoj tišini škripu svojih koraka po tucaniku, sve je jasnije čuo i oštar prijekor savjesti zbog duge nebrige o starici. Kao da je svjež noćni vjetar raspršio sve magle i omaglice u kojima je godinama lutala njegova svijest, sada je tu pod zavičajnim nebom urešenim milijardama zvijezda sasvim jasno vidio razgolićene privide i zablude koje je sam sebi predočavao kao razloge i opravdanja za stalno odgađanje posjeta majci. A trebalo je tako malo odricanja da bi joj pružio sve za čim je čeznula i čemu se godinama potajno nadala. Može li nadoknaditi propušteno, popraviti porušeno? Na trenutak mu se učini da može, da će sve biti dobro sada kad je tu, kad večeras uđe u kuću i zagrli je. A onda opet prevlada sumnja i teške mu misli sagnu glavu i uspore korak.

Na vrhu brda zastane i sjedne na kameni odbojnik. Odavde s raskrižja cesta je produžavala hrptom prema jugu, a desno u kotlinu vodio je strm i krivudav seoski put. Kolebao se da li da odmah krene nizbrdo prema selu, ili da produži cestom do onog mjesta odakle se otvarao široki vidik i odakle je toliko puta ozaren radošću napajao pogled na krovu rodne kuće. Krene prema tom mjestu, ni sam ne znajući da li potaknut željom za obnovom uspomena, ili da bi pogledom na osvijetljen prozor svog nekadašnjeg doma otkrio što ga nakon duga vremena tamo očekuje.

Pogled u kotlinu nije ga ozario radošću kao nekada, sve je sada bilo drukčije. Učini mu se kao da je zemlja nadsvodila nebo koje se izokrenulo i kao da su u njegovoj beskrajnoj i tajnovitoj tami drugačije porazmještena zviježđa koja trepere nekakvim prigušenim svjetlom koje nije poznavao. Svjetla njegova sela prikažu mu se kao blijeda ogrlica bez privjeska: prozor njegove kuće nije bio osvijetljen. To ga uznemiri i zazebe u srcu. Majka možda već spava ili je u susjedstvu - pokuša naći olakšanje. Zavičajna noć nije ga ispunila toplinom, ne osjeti ni trunka radosti zbog blizine rodne kuće, čak su i sjećanja na davne dolaske bila iskidana i ranjena neizvjesnošću i ručnim slutnjama.

Dugo je tako stajao oslonjen o stablo i zagledan u kotlinu u kojoj se magla javljala nisko u jarugama i dizala uvis te su svjetla blijedjela i gasila se redom od podnožja prema vrhovima. Pramenovi magle vukli su se već oko njega i omatali ga vlagom i nelagodom. Nebo, do maloprije zvjezdano, stopilo se sa zemljom u gustu neprozirnu tamu u kojoj je jedva još razabirao cestu i najbliža stabla. Odluči krenuti dolje prema selu prije nego se još jače smrači te se uputi kolskim putem, ali u sve gušćem mraku ubrzo skrene i nađe se među grmljem. Nastavio se spuštati oprezno, držeći ruke ispružene pred sobom i hvatajući se za grane i stabla na koja bi naišao. Šiblje ga je udaralo po licu i sve je češće posrtao dočekujući se na koljena i dlanove. Spust je trajao dugo, pomisli kako bi ve trebao biti u dnu na zaravni pred selom. Zastane naprežući oči i uši ne bi li zamijetio kakav prepoznatljiv oblik ili zvuk po kojem bi mogao odrediti gdje se nalazi, ali je mrak bio neproziran a šum potoka negdje u daljini samo ga je zbunjivao. Nasumce odredi smjer i nastavi se spuštati. Naiđe na nekakvu stazu i krene njome, ali se ubrzo ponovo nađe u grmlju, zatim u gustišu kroz koji se jedva probio. S vremena na vrijeme je zastajao da odahne, osjećajući sve veći umor. I zabrinutost je narasla gotovo do očaja, jer se satima već spuštao, a dolini i selu ni traga.

Pred šumom se našao iznenada i neočekivano. Stajao je pred njom mokar i blatnjav, osjećajući kako mu se niz leđa kotrljaju hladne kapi. Nije pamtio šumu u ovom predjelu, pogotovo ne tako visoka i ravna stabla kakva su ova pred njim. Sa strahom je gledao u njihove vrhove obasjane svjetlom s istoka. Magla se u visini razilazila i nebo se rasvijetlilo nad brdom odakle se spustio. Čudio se tome, jer se nebo na toj strani osvjetljava tek u zoru, a sada je večer, ne bi trebalo biti ni blizu ponoći, tako mu se bar činilo.

U nevjerici zađe u šumu. Neočekivano lako se probijao između stabala i ubrzo se nađe na drugoj strani. Razdanjivalo se. Magla se kidala i u pramenovima puzala uz klance. Konačno je stajao na zaravni pred selom. S olakšanjem se uputi prema svojoj kući koja se nazirala u plavkastoj izmaglici. Približavajući joj se, uspori korak, odgađajući trenutak susreta s neizvjesnošću. A sve je bilo neizvjesno i čudnovato, gotovo nestvarno: neobjašnjivo dugo spuštanje s brda, posrtanje i bolno probijanje kroz gustiš, šuma pred kojom se našao na mjestu gdje je nije očekivao jer je tu nikad ranije nije bilo, naglo razdanjivanje u trenutku kada mu se činilo da je vrijeme najdublje noći i, konačno, iznenadni dolazak pred selo kao da ga je ovamo prenijela neka neznana sila.

*    *    *

Neobično je bilo i sve što je slijedilo.

Nad sljemenom brijega pojavi se sunce, ogromno i crveno, odapinjući na sve strane snopove blistavih strelica. Nebom se razlije crvenilo, a na tlo, po lišću, travama i razapetim paučinama kao mala sunca bljesnu milijarde kapljica rose. Stajao je pred tom čarolijom zadivljen i prestrašen.

Kad je došao do svoje kuće, iznenada jutarnju tišinu razbije zvonjava. Prodoran zvuk seoskih zvona zaboli ga u ušima i u grudima, kao da se metalno klatno zanjihalo u njegovu srcu. I odmah novi šok: iza ugla kuće pojavi se pogrebna povorka. Naprijed je išao dječak noseći križ, za njim djevojke s vijencima, zatim župnik, iza njega četvorica muškaraca nosila su kovčeg; iza kovčega išli su stariji muškarci s kapama u rukama i žene s crnim maramama na glavi; na začelju mlađi ljudi i djeca. Povorka se odmjerenim korakom kretala prema seoskom groblju.

Stajao je preneražen, nijem i ukočen, ne znajući što da učini. Promatrao je ljude u povorci, neka su mu se lica učinila poznatim, ali prepoznao nije nikoga. Koga ispraćaju? Zaustavi pogled na kovčegu: tamnosmeđe je obojan i prekriven crnim velom, što znači da je pokojnik starija osoba. Pitanja su ga preplavljivala, a odgovora se plašio. Je li povorka došla iz susjedstva, ili je krenula iz dvorišta njegove kuće? Zvona su maloprije zazvonila, a običaj je da zvonjava započne u trenutku kad povorka krene. Nije se usuđivao pitati nekoga iz povorke, neizvjesnost i sumnja su ga razdirale, ali je strah od istine bio jači. Dok se povorka udaljavala, stajao je neodlučan da li da krene za njom ili da uđe u kuću i suoči se s istinom. Potajno se nadao da je sve to samo ružan san, nestvaran prizor koji će se rasplinuti i zvonjava prestati. Sve je međutim i dalje trajalo, nevjerojatno i bolno.

Krene prema groblju. Nije imao snage ni hrabrosti ući u kuću i suočiti se s mogućnošću da ga dočeka hladno ognjište, praznina, zapaljena svijeća na noćnom ormariću... Ubrza korak i sustigne povorku te se između ljudi primakne kovčegu. Svećenik je pjevao i njegov je glas neprirodno zvučao nad rosnim njivama uz cestu, kao i zvonjava koja je ovamo dopirala oslabljena i isprekidana poput dalekih jecaja.

Koga to ispraćamo?

Čitava mu je svijest bila ispunjena tim pitanjem. A drhtao je pred odgovorom.

Na raskrižju povorka skrene stazom između dvoreda čempresa. On uspori korak i ljudi su ga prestizali, nijemo koračajući i ne osvrćući se na njega. Ubrzo se nađe na začelju i zastane. Zaškripe zahrđala grobljanska vrata i povorka se slije kroz njih na malo zapušteno groblje. Zvonjava prestade, a s groblja ojača molitva i jecaji.

Koga to pokapaju?

Mogao je poći na groblje, pitati ljude, ili vratiti se u selo, ući u kuću...

Stajao je na raskrižju, osjećajući kako mu ledeni zrak hladi oznojeno čelo. Trenuci su se pretvorili u vječnost, neodlučnost u klonulost. Na istoku se žarila sunčeva kugla. Uputi se na tu stranu, koračajući klecavo, slomljen.

U po brijega zastane. Okrene se.

Dolje na groblju bijelili su se križevi. Naroda više nije bilo. Vrhovi čempresa gorjeli su kao svijeće. Lahor je povijao plamenove. A u selu su se iz dimnjaka pravo k nebu izvijali plavkasti dimovi.

Tanki se pramen izvijao i ponad njegove kuće.

Srce mu snažno zalupa. Preplavi ga val radosti i on poleti niz brijeg neobuzdanim trkom.