Pjesme
VRISCI I POLJUPCI
ELEGIJE O GRADU
Preobraženje
Prije Grada ovdje živjela je šuma,
Krilila se stabla, gnijezdile se ptice,
Buđen tajnim zovom potočnoga šuma,
Pan si svježom vodom umivao lice.
Nakon hudih ljeta, nakon ludih dana,
Ovamo su došli, tu se osilili,
Otjerali ptice, zatočili Pana,
Šumi posred srca Grad su sagradili.
Kad su došli drugi, zamračena uma,
Srušili su crkve, razorili kule.
Sada posred Grada opet niče šuma,
Nova rastu stabla, vratile se ptice,
U potočnoj vodi, uz zvukove frule,
Pjesnik mjesto Pana umiva si lice.
Na ruševinama
Ruševine ove Grad su nekad bile,
Palače i crkve, ulice, pjacete.
Sada ponad odra prezrene idile
Opsjednute muze i aveti lete.
Na visoki bedem Grad i ja smo sjeli,
Večer nas opsjeda jašući na Luni,
Pobjedničke znake klečući u steli,
Dok pod nama tama ruševine kruni.
Slušam: Grad kraj mene potajice grca,
U noć odleprša zadnji uzdah srca.
Zatomljena vriska, na hladnu kamenu,
Glave oslonjene na dragom ramenu,
Kao tihi patnik, kao smrti vjesnik,
U noć se iskrade neutješni Pjesnik.
Poharani grad
Grad su poharali, ranili mu lice,
razorili nade i snove i slavu,
ugasili luči, rastjerali ptice,
u domove krotke naselili stravu.
Sve su poslagali na tovarna kola
I ko miraz tlapnje odvezli iz Grada.
Sad piruju oko opskurnoga stola,
Dok aveti plešu oko balustrada.
A usamljen Pjesnik jaše Gradu svojem,
Na krilatom konju starim perivojem
Nosi slovo slave i svjetlost i plamen,
Pali gradske luči, opjevava kamen,
Budi stare snove, vraća Gradu ptice,
Slapom svježih rima umiva mu lice.
Na stratištu
Ulicama gradskim u snu mjesečarim.
Oko šterne štrige, Luna na Baštionu.
Pijan od ljepote, od bola krvarim.
Muze obješene na svakom lampionu.
Pod voltama mračnim skutrili se žbiri.
Na trgu pred Sudom čeka giljotina.
U vrzinu kolu aveti, kumiri;
Lude plješću igri ludih arlekina.
Svjetini na radost, Temidi u slavu,
U plaštu od tame s uresom od zvijezda,
Dičnom kapetanu krvnik skida glavu.
Vještičji orkestar na bedemu svira.
Okupljena posred kamenoga gnijezda
U sablasnoj noći svjetina skandira.
Ponekad tek vrisnem
Iskradoh se noćas iz blještavog Grada
U sjenovit kutak dušu da odmorim.
U okrilju sjena gdje tišina vlada
Od čežnje za Gradom sada tiho gorim.
Kao da se ništa dogodilo nije,
Svjetlosti se gradske pale na oltaru,
Na srebrnoj šterni Luna vino pije,
Tajnovite muze plešu na Loparu.
A ja Gradu pjevam i u mom psaltiru
Njegovo je Vrijeme i njegova Slava.
Glas je moj sve tiši u kutu, u miru,
Gdje bezlični humak prekrila je trava.
Ponekad tek vrisnem u bolnome stisku
I sva ljubav za Grad u tome je vrisku.
Obuze nas ludost
Obuze nas ludost ove svečanosti
Gdje se ponad glava prevarena puka
Kao kužan oblak skuplja jal i muka
I prodire bolno sve do golih kosti.
Sa svečane bine kao grabljivice
Ispruženih kandži zalijeću se laži.
Doušnici jad svoj gutaju na straži,
Iza obrazina skrivajući lice.
Kako dan prolazi - slavlje kulminira:
Nesmislu i jadu svjetina skandira,
Od trga do trga šireći paradu.
Dok crkveno zvono budi lažnu nadu,
A bezumlje s krinkom zauzima binu,
Zadnja iskra uma gasi se u vinu.
Glagolja poeta
a sunčanom barkom, nakon duga plova,
Pristao je ovdje smjerni naš Poeta,
Da iz svete knjige, s aurom od snova,
Glagolja na trgu staroga Buzeta.
Molitvena glazba drevne glagoljice
Pronosi otajstva i zemna i sveta,
Od iskona riječi kao golubice
Lebde ponad glava okupljena svijeta.
Uzvišenim glasom glagolja Poeta.
Odasvud su došli koji Slovo štuju,
Iz domova živih i s onoga svijeta,
Koji jesu tužni, koji radost slave,
Koji Višnjeg mole i koji Ga psuju,
Pred ljepotom riječi svi saginju glave.
Teže jedna rijeka
Teže jedna rijeka nestalna i stalna,
Nemirna i mirna i stara i mlada,
Nevjerna i vjerna, umilna i jalna,
Strasna ljubavnica ostarjela Grada.
Teže li kroz šumu? Šumi li kroz polje?
Ili mrzla voda što ko vatra peče,
Spokojno što valja nemirno valovlje,
Ključa u mom srcu, mojom krvlju teče?
Na obale tople spustila se večer.
Kao izvan zbilje sve stoji i teče.
I sunce i mjesec kriju se u sjeni.
Nad pohotnim Gradom nebo se crveni.
Rijeka tijelo mije u vatri i pjeni.
Ljubavnik je gleda - i on skrit u meni.
Nigdje starih drugova
Vraćam se svom Gradu, zalazim u veče,
Na ulice puste, utihle trgove.
Vjetar lišće nosi. Studen srce steže:
Ne srećem ni znance ni stare drugove.
Izlazim iz Grada, do rijeke, u polja,
U ruševne kuće, zarasle vrtove,
Do mitskih gradina, zapuštenih groblja:
Ne srećem ni znance ni stare drugove.
Obilazim mjesta srušenih gradova,
Tajnovite sjene obližnjih lugova:
Nigdje ni znanaca ni starih drugova.
Lutam predjelima iz zbilje i snova,
Posjećujem zvijezde, svjetove bogova:
Nigdje ni znanaca ni starih drugova.
Zalog
Plahovit sam vjetar iz uličnih sjena,
Sanjar što se krije ispod kolonada,
Začarani noćnik, svjedok mračnih scena
Na blještavoj bini ostarjela Grada.
Ja sam onaj koji Gradu hodočasti,
Ljubeći ko svetost njegove portale,
Onaj sam što smiraj probuđenih strasti
Traži u tišini gradske katedrale.
Slušam glazbu smrti i smijeha i plača
Što se muklo širi iz gradskih palača,
Iz prošlosti slavne, vremena daleka.
Ja sam onaj koji svjetlost novog vijeka
U te dveri drevne, mračne ali svete,
Nosi kao zalog samotnog Poete.
Prošao sam ovud
Na mramornom pragu ostarjela Grada,
U svjetlu i tami povijesnoga tkanja
Uzaludno tražim trag bola, trag jada,
Žigove od suza zdvojna odrastanja.
Na pločniku sjajnom nema moga znaka,
Ni traga opanka, ni kože s tabana.
Prošao sam ovud kao dašak zraka,
Kao slutnja cvata s osušenih grana.
Zaluđena niskom od želja i snova,
Od žudnje i tlapnje, od Slave i Slova,
Potraga je ova i gorka i slatka.
U beznađu ovog izlišnog traganja
Pratilac mi vjeran tek usud povratka:
Živa klica smrti u rani sjećanja.
Kada ti ni ime pamtit
više neće
Kada zadnji kamen s tvojih ruševina
Odvezu za gradnju opskurnih palača,
Kada ovdje pusta ostane ledina,
Mjesto zaborava, kajanja i plača,
Srce kad ti mrtvo sahrane u nišu,
Otjeraju ptice, opustoše cvijeće,
Kada zadnju kajdu tvoje himne zbrišu,
Kada ti ni ime pamtit više neće,
Pred kojim oltarom Poeta da klekne,
Kome da u slavu novi psalam rekne?
Zar da hodočasti na presahle česme?
Čime da napoji ožednjele pjesme?
S ledine će puste odletjeti muze,
Iz svakoga stiha poteći će suze.
J U Ž N I V R T O V I
POTRAGE
Je li more taj neiscrpan rasadnik
iz kojega stih po stih za svoju pjesmu crpim
kao kap, kao riječ, kao bol,
ili su to beskrajne valovite livade
iz kojih travku po travku u svoj vrt presađujem
kao boju i miris i smrt.
Bolno je u vrtu kad travu kose i odvoze,
kao riječi kad čupaju iz pjesme, kapi iz srca.
Bolno je kad jezerce u vrtu umire
u zagrljaju sluzavih alga
i boje kad gasnu utrnute bolesnim očima.
što preostaje vrtlaru suočenom s umiranjem?
Koliko je more neiscrpno
i koliko su livade beskrajne
za njegove zamorne potrage?
PRED ŽETVU
Te crvene ruže te bijele i žute ruže
iza trnovitih trepavica
kao sunčevi vrisci kao poljupci.
Mediteran prolijeva plavu krv
po nagom tijelu djevojke
zatravljenom u polju u zrelom klasju.
A srca rastu u vrtovima i bole
izranjena oštricama srpova
pripremljenih za obilnu žetvu.
IZA VJEĐA
Od mene je taj drhtaj, taj srh i nemir,
od moga daha i moga straha,
s mojim se bijegom natječu valovi
i smilje na smrt miriše.
Sve probuđeno, tek rođeno,
već sklapa prestravljene oči
pred plavom prijetnjom
što prolijeva se kao sunčana krv.
Sve se dalje događa iza vječa:
koračam rubom strepnje,
gazim kamenje i gazim ruže,
prerastam zarasle vrtove
i bježim jalovo kao u snu
tonući iza tamna obzora.
LEŽEĆI NAUZNAK
U bolničkom parku
kiša ispire zadah truleći.
S odjelnih prozora žuta se svjetlost
spušta do raslinja, dršćući u kapima.
Kroz noć u daljini
naziru se brodska svjetla.
Ležeći nauznak,
spremam svoju bolest u kovčeg
i žurim na ukrcaj.
Jezivo tuljenje broda na odlasku
briše svaku pomisao na povratak.
REMA ZADNJOJ VARCI
U svoj svojoj nagosti i naivnosti
ismijan i izranjen klipćem
prema zadnjoj varci.
Cvjetni vrtovi i modra jezerca
i raslinje izraslo do rumena neba.
A trnje o čelo, trnje u oko.
Zeleno šiblje šiba nevin obraz.
Bijelim vrtom posrćem do zida
do vatrena grma u koji sakrivam
svoje zaljubljeno srce.
PODIVLJALO RASLINJE
Nemarni vrtlari rasijali zemljinu divljinu.
O podivljalo raslinje rastrgano nebo,
dronjci mu u krošnjama vise.
Ptice izdomljene i prestrašeni ljudi
skriveni u potamnjelim vrtovima
potajice zoblju rasijano sjeme.
ASIONIRANI VRTLARI
U proljeće kada zemlja navješćuje život,
pasionirani vrtlari s motikama i grabljama
umarširaju u vrtove spremni posijati smrt.
Oni ujednačuju raznolikosti, sljubljuju boje,
sravnjuju tek iznikli svijet bezimenih travki.
Presvuku proljeće u sivu haljinu i objese ga
nasred vrta o visoko stablo ogoljelih grana.
Ozarenih lica od uspješna posla
pobjednički noseći alatke kao zastave
napuštaju vrtove svečano i strastno.
U HRID KAD IZRASTEŠ
Koliko ljepote u ovome vrtu,
koliko ljepote u ovome moru
što k meni korača, k meni se valja
i potapa me i ranjava me
i ostavlja bez daha u boli na hridi,
bez svijesti u pjeni.
Tanki dašak čežnje, varka nade
nosi me na sjever gdje svijest se ne gubi
od vreline rana,
gdje u snježnom vrtu u obmani strasti
ljepota ne boli.
Ali to je varka: bijeg je uzaludan
u hrid kad izrasteš, u more, u ranu,
kad te božja ruka - cvjetna grana
položi na odar u sjeni bajama.
OPOMENE BERAČIMA RUŽA
Sve se nataločilo u tlu i raslinju,
sve te godine u dronjcima obješene
o grane i ograde kao strašila,
ptice satrtih krila, smrvljenih koščica,
ugasle oči nade, utihnule ljubavi,
i hladne boje ostarjela mora
i nebo uvela lica.
Sve se nataločilo u ovome vrtu
u rukama i stopama umornih vrtlara,
kao uspomene i opomene
zavedenim beračima ruža.
VLADARICA
Skriju se ptice i boje zamru
pred njenom vladarskom odlučnošću
u čudesni taj vrt kad uđe
neizbježna i neumoljiva kao Smrt.
Tako je i spominjem u molitvama
za naramak rascvjetanih grana
koje lomi i odnosi u svoje opskurne odaje.
Pred noć ukočene nijeme ptice
na grmovima polomljenih grana
i moja molitva nad vrtom
kao nad raskošnim odrom.
Sutradan pred lažnom vladaricom
bijele se latice prospu po podu
i čitava soba zamiriše na Smrt.
SMIRAJ
Rumeni oblak obješen o nisko nebo
i duge sjene preko ostarjela vrta.
To je sve: taj oblak i te sjene
za koje se kao za slamku hvatam
dok tonem kao tračak svjetlosti
u tamni smiraj večeri.
Svu ljepotu i bol iskusih u taj tren.
Čitav se dan istočio u taj san.
NOVOVJEKI VRTLARI
U vrijeme nevjera, u pakleno ovo nevrijeme
novovjeki vrtlari dolaze kititi moj skromni vrt.
Od silne buke i blještavila u njemu zamiru boje
i cvjetovi stidljivo kriju svoja spržena lica.
Obijesni i silno moćni nadiru s pogrdama
za moju smjernost i nemoć. U suton povješaju
svoje korijandole na križeve poharana vrta
iz kojega ptice prestrašene lete u tamu neba.
MJESTO SUSRETA
Znam mjesto susreta uz izvor i kamen
gdje glas potoka i svježina šume
oblikuju tvoj nestalni lik.
Doći ćeš izdaleka iz snova i sjećanja
hodom vjetra spustit se niz planinu
i stati uz mene svečana i bliska.
Naš će zagrljaj planuti jesenjom raskoši
i mi ćemo poći ostrašćeni slutnjama
u moju kolibu skrovitu i sjetnu.
Otrčat ćemo u moju vrtnu kolibu
u moju kolibu uvelu i praznu
u kojoj će s tobom sve iznova započeti.
TAJ VRTLOG
Znam taj vrtlog kojemu se prepuštam,
koji me upija kao more snježnu pahulju,
taj ponor u koji tonem kao iskra u plamen,
kao tajna ufanja u biblijska skrovišta.
Kao blistava zraka sunca raskoš tame
taknula si srce - skriveni izvor
iz kojega otad vrelom rijekom tečem
u privide mašte, u nestalnost sudbine.
Ima li obzora, taj usud ima li kraja?
Ima li povratka iz boli, iz ljubavi same?
Ili će srce skončat kao spaljen kukac
na ugaru vrtnom u pepelu žudnje?
PREOBRAĆENJE
U svijet svoj ranjiv, skriven iza vjeđa,
u vrt preliven ljubavlju - u odaju boli,
moći božanskom i svetom kretnjom
preobražam drvorede naših susreta.
Gorska jezera preseljavam i pustolovne uvale
iz kojih smo s oblacima isplovljavali.
U meni glazba riše raskoš obzora
ponad kojeg u prnjama jesen putuje.
Kao isušen korijen cjelov rose
na vrtnome rubu čekam tvoj dolazak.
USPUTNI PREDJELI
DRUGE OBALE
Druge su obale iza brana, iza zabrana,
druge su obale naseljene mjesečinom,
nedostižne našim kratkim koracima.
Do drugih obala nema mostova,
nema lukova, nema kamenova,
do drugih se obala prostire groblje tlapnja,
naša okamenjena svetost.
Do njih možeš na krilima sna,
do njih možeš na krilima smrti,
ako se krila sna, ako se krila smrti
ne okamene.
DRVOSJEČA
Drvosječa nosi svoju sjekiru u opasnim rukama
kao spasonosno svjetlo, kao svoj znak i ime
pred kojim se okamene prestravljene šume
i onijemljele se ptice povlače u mračne gudure.
Što bi drvosječa u svijetu gorostasnih stabala
bez blještave oštrice koja mu osvjetljava put
i otvara prolaze kroz guste šikare?
Uzalud bi njegove blijede usne preklinjale:
kao požutjelo lišće padale bi nemušte riječi.
KIP
U vatri i bolu kipar kleše oči
u mramoru, u mesu i krvi.
Uplašeni dlijetom iz zjenica izliječu leptiri.
U očima kipa sunce taloži boje
u kojima drhti kiparovo srce.
Pred blještavom ljepotom
ugasle njegove oči.
Vrijeme izraslo u znak. U ime.
U zjenicama bez boja i bez leptira
nastanjuje se smrt. I slava.
NA FANTOMSKIM LAĐAMA
Pomno njegovanim rukama
bezimeni mornari trnu luči
u izbama ispražnjenih pristaništa.
A njišu se fantomske lađe
niz mutne vode bez obala.
Opijeni blještavilom kristalnih dvorana
putnici i ne pomišljaju
silaziti u potpalublja
gdje pod hrpama odbačenih ferala
trunu uredno posloženi kosturi.
PORUKE U PIJESKU
Oko mene pješčani šal, široka rijeka i drvoredi
i blisko sunce koje čarobno pada.
Putovao sam od nekoga davnog sunčevog izlaska
do ovoga zalaska iza svih obzora.
Pod ruku s prijateljima,
uz prijetnje pritajenih i šutnje nemoćnih.
Svima njima ispisujem poruke u pijesku
da podijelimo čaroban ovaj zalazak.
Ali - u pijesku vjetar briše svaku riječ.
Ostajem tako na žalu izbrisanih poruka
do kojih nikome od njih ionako nije stalo.
PARADA
Moje se odmetnuto srce razmeće
cjelovima svojih drhtavih usana
i samo stoji i stoji i ide i ide
nudeći kapi svoje mlake krvi.
Na ramenu Učke gore nadima se
kao živa bista na svečanoj bini
dok obalom stupaju postrojeni gradovi
kao mornari na paradnim pistama.
Anđeli sa sulicama u bucmastim rukama
s oblacima preko neba plove.
A djevojke kao sirene zavodljive i lijepe
navode bijele brodove na bijele stijene.
S Neptunova brda borici mašu granama
kao konjanici teškim sabljama.
Na Učki pred tom paradom
moje odmetnuto srce izraste u mramor
i zakuca u ritmu koračnice i već mu
na ramenima zablistaju zlatne epolete.
NA KOZJOJ STAZI
Klatim se izranjenih stopala
na kozjoj stazi koju nazirem
u bespuću pred sobom.
Strepim pred nastavkom,
a povratka nema
po ovoj pripeci i kršu.
Da sam stručak smilja
tu bih se ukorijenio.
Da sam ljuta zmija
pod kamen bih otpuzao.
Ali ja sam ogoljelo drvo
na koje ptice više ne slijeću.
A more se plavi u daljini
i oblaci kao bijele čežnje putuju.
SVE JE USPUTNO
Sve je usputno: i drvoredi i šetači
koji ništa ne slute i ne shvaćaju
te zastajkuju i skidaju šešire.
Sve je nesagledivo: i cilj i vrijeme.
Lomljiva sva su moja uporišta:
idem korakom kratkim i nesigurnim
i otpozdravljam riječima
koje nikako da odjenu odoru
ni psovke ni molitve.
KONTRASLIKA
Izvrnuto nebo. Rub mu ribe grizu.
Ribič do koljena u krvi oblačina.
Dan tone u jutro. Večer davno prošla.
Ribič skuplja povraze i odlazi
Čistih ruku i nevina pogleda
u modrinu pučine
na iznuđeni počinak.
UMORNI SLIKAR
Dozreli vinogradi
vatrenom bojom lišća
spaljuju platno
ispražnjena pogleda.
A usputni predjeli
plamte rujevinom.
Kojim ognjem spržiti
naplavine bahata ljeta?
UVIJEK ISTA TLAPNJA
Budim se u čaroliji: jedinstven, s imenom.
Naporno otvaram oči. U strahu i boli.
Zatim s gomilom koračam,
uvijek s istom gomilom
preko znanih predjela.
Sumorno nebo. Stope s čavlima.
S lakoćom sklapam oči: od svega se odjeljujem.
Uvijek ista tlapnja: biti sam i samotan.
A unutra u oku i srcu samoća
u trn propupa, u bol i strah.
Bog je tako odredio.
DORUČAK U GORJU
Bijele dojke ponuđene modrini.
U nebo strše ukrućeni vršci
potamnjeli studen-suncem.
Na snježnoj puti izranjenoj munjama
davno ispražnjena zanosa,
izgladnjele oči jutra
mliječne potoke sišu.
IZ TAJNOGA PRETINCA
OČI TUŽNIH BIĆA
Oči tužnih bića
gledaju iz dubine,
bez strasti i gorčine.
U srcima tužnih
nema bijesa ni optužbi
- samo tiha patnja.
Pred njihovim pogledom
utihneš i ustukneš
pognute glave
kao slomljen krivnjom.
SJEDIŠ UZ OGNJIŠTE I GLEDAŠ
U PLAMEN
Sjediš uz ognjište i gledaš u plamen
sve dok u njemu ne nazreš svoj lik.
Zatim čekaš govor - glasove drva i šume.
Ako si dovoljno predan i uporan
u plamenu ćeš prepoznati lica umrlih,
riječi predaka koje si zaboravio.
Jer plamen ima moć govora,
snagu rađanja i smrti.
Prije nego ugasiš vatru na ognjištu,
sjeti se da po njoj pamtiš one koji su bili
prije tebe i da po njoj i ti jesi.
Sjeti se studeni koja se kao zmijski otrov
cijedi u tvoju krv i zgrušava svaki osjet,
zaustavlja svaku riječ i jauk i poziv upomoć.
Prije nego ugasiš vatru u svom jedinom domu,
sjeti se jutra u kojem te osama prožima
i kao led se cakli u duši i na stvarima,
a nitko ti ne dolazi i nemaš kome zboriti,
dok razgrćeš naslage mrzla pepela.
U RASKOŠNOJ DIVLJINI
O kako su svečani domovi naših predaka
u raskošnoj divljini gorja i udolja
na bršljanom okićenim odrima
poškropljeni svetom vodom potoka.
O kako plamte vrtovi naših predaka
kao ranjena srca iz kojih istječe krv
kap po kap zgrušavajući se
na suncem prelivenim ružama.
O kako su skrušeni naši povratci
i kako su jezivi naši strahovi.
A nebom oblaci. A zemljom potoci.
Ne znamo im ni izvora ni tokova ni imena.
Dok stojimo prestravljeni na ruševinama
ne prepoznajući ni tragove ni znakove
izgubljeni u divljini zavičajnih vrtova
uzalud se dozivamo mobitelima.
SLUTNJE
Noćas paklene sile
gradska svetišta ruše.
Preko pustoga trga
vjetar jezivo puše,
nebom utvare jezde
gaseći zadnje zvijezde.
Crna sablasna kola
kaldrmom u noć tutnje.
Iza zastrtih okna
roje se crne slutnje.
Svejedno gdje joj vrelo
u snu ili na javi,
zadnji plamićci uma
gase se u toj stravi.
SUMNJE
Možda ovo nije moja ulica,
ni ona šuma tamo, ni potok;
možda ovi šetači nisu skloni
mojim večernjim šetnjama,
ni mojim pjesmama kojima
plješću na promocijama.
Možda moji susjedi
što gradskim perivojima
uvečer mirno šetaju,
noću u opskurnim sobama
urote i zločine snuju.
Možda u večernjoj idili
na mjesečini ispod kolonada
sviraju lažne lutnje;
možda gradskom kaldrmom
umjesto paradnih kočija
gusjeničari tutnje?
Možda na klupi u parku
dok sumorne stihove sklada
Pjesnika sumnja savlada,
pa i on možda kroz tminu
susjede i šetače
šalje na giljotinu.
NE DAM STARU PJESMU
Ne čuju se više vrbine svirale,
ni ptice se više ne glasaju
znanim cvrkutom,
ni šuma šumorom,
ni potok žuborom.
Kako onda ispjevati pjesmu,
kojim je glasom dozvati,
kojim kajdama odjenuti?
Ako stihove spletem od suha lišća
i prinesem žižak sjećanja
- pjesma će planuti.
A ne dam, ne dam staru pjesmu,
ne dam zadnju dobru pjesmu
iz tajnoga pretinca!
U JUTARNJOJ ŠETNJI
U jutarnjoj šetnji koračam prema moru,
plavo mu čelo vrelom usnom cjelivam,
a ono me strasno obgrli
i otrgne iz moje jutarnje tlapnje.
Zajedno tonemo u dubinu
u kojoj se utapaju sve boje i riječi
i ja se preobražavam
u val koji sljedećeg jutra
grli šetače na nekoj drugoj obali.
ZVONICI GLEDAJU U NEBO
Zvonici gledaju u nebo u stalnom nadanju,
izloženi oblacima i drugim obmanama
o koje se oslanjaju u izdvajanju.
Streme u visine
u potrazi za svjetlošću i svetošću.
Oblaci ih strasno ljube ali ta ih ljubav
ne uzdiže i ne izdvaja:
sve njihove čežnje poniru s munjama
do podzemnih odaja.
LJUBIM TE
Ljubim te i sav sam u tom poljupcu,
uznosit i izgubljen u trajanju i traganju.
Bez zanosa vraćam se u dan,
bez sjećanja u san - u ocvali vrt,
bez kajanja u smrt.
SJEĆANJA
O kako je raskošna bila trošna klupa
na kojoj smo večeri provodili skupa.
Opojno su mirisale dalije s balkona,
kao pjesma s neba zvonila su zvona.
U sobi i vrtu sve je njome disalo.
Što god da sam čitao, sve je o njoj pisalo.
Od sjećanja dragih sada slažem rime,
u svakome stihu šapćući joj ime.
ISPOVIJED
Moja su odredišta uvijek bila nedostižna.
Nikad nikamo nisam stigao,
nikad ništa postigao, nikog dostigao.
Uvijek sam želio preko rijeka i mostova,
preko vrhova i pragova i maštanja i sjećanja.
Uvijek sam samo želio i težio i žudio,
uvijek sam samo išao i tragao i sanjario.
Htio sam biti više i značiti više,
htio sam više znati i više imati,
više voljeti i više dati.
Htio sam pisati najljepše rime,
imati ugled, imati ime.
Što sve nisam snio, što sve nisam htio!
No kratko sam bio, prekratko sam bio.
NA LETUĆI BARKI
POSLANJE
Ciliga života vrag ti ne da mira:
Kaj je tamo prika, kaj je prik kunfina?
Da bi skrito otkri, čovik se zatira,
Dušu si raspinje, pada na kolina.
A svitlos vajk z druge bande briga sviti.
Za dojti do vrha, kolika je cina?
A gori kada dojdeš kaj učiniti:
K nebu koraknut, eli past na kolina?
Zletit priko vrha, priskočit kunfine,
Na tujima vrati otpirat kračune,
Na svakome oknu razmicat koltrine,
To ti je poslanje, to ti je sudbina:
Z vragun tikve sadit, z njin delat račune,
Na kraju pred bogun pasti na kolina.
POD SVILNON STOMANJON
Ufanje je sprhlo iz plahe mi duše.
Pod svilnon stomanjon ranjavo je tilo,
Priko golotinje grdi vetar puše,
Sve je otpuhnuja kaj zdravo je bilo.
U meni je gola zustala dolina,
Prez trave i grma; gnjiloća usoja.
Svaki je moj dihaj leden kako stina,
Z vetron su otprhle i žeja i voja.
Kamo vetar puše i s kuda prihaja?
Kakovi ga duh tako hudeg začinje?
Sve zdravo potire, gnjiloća ostaja.
Zaludu ga duša splačena zaklinje.
Huda misal niče i pupa i cvita
- Živa rana svilnon stomanjon pokrita.
POČNEŠ UD RANIGA JUTRA
Počneš ud raniga jutra, udriš po baredi:
capunon, rankunon, kosiron, sikiron.
po suhen i trden, po groti, po škaji,
po trnju i drači, po grmu, po graji.
Pred noć se sideš, gledaš ča si stori:
se je kako prije, baredi ni kraja,
i daje se cviće proti trnja bori,
i daje se štriga na križišću vaja.
SAKU MOLITVU
BOG NE USLIŠA
Nevere pridu proti naše voje:
šajete i gromi črno nebo otpiru,
tuče na zemji mladu intradu zatiru.
Zaludu zvona na turnu zvone,
zaludu se krunice broje -
nevere delaju svoje.
Saku molitvu Bog ne usliša.
I dobro je tako,
aš čovik bi molitvom
na veru i neveru,
na moču i sparinu,
proti ognja i proti leda,
na neznanca i na suseda,
proti tujega i proti svoga,
na koncu i proti Boga.
U MRTVOJ DRAGI
U mrtvu su dragu barku svoju speljali
naši poete. Zamiru strošene rime
u gnjiloj bonaci na zgušenima vali.
Pod provon muklo joče zakovano vrime.
Spražnjena su jidra islužene njin barke,
na zlizanen njoj boku zbrisana su slova,
korugva ne ćuhta vrh crljive katarke
- takova neće partit put noviga plova.
Ča moru poete leh oslobodit vrime,
obrnuti barku iz jalove bonace,
skrojit njoj nova jidra, dat njoj novo ime,
sklesati nove verše od starinskih slova,
na novi štriki slidit stare začinjavce,
za njimi navigavat put noviga plova.
NA LETUĆI BARKI
Pokrali su sve ča Bog nan je darova
Od stvari i uma i srca i sriće,
Stirali su radost spod starega krova,
Z mendule prid kućon strunuli su cviće.
Na letuću barku sve su nakrgali,
I nas su - pod brojen - hitili uzgora.
Sada navigamo kako duhi zali,
U praznen prez zemlje, zgubjeni prez mora.
Pasivaju spod nas i sanje i stvari,
Bašelak dišeći, od vrbe sopile,
Didova dvorišća, cimiteri stari,
Zad kuće u vrtlu jabuke dozrile.
Zmućeni i slipi gledajuć ozgora
Od tih bojžih dari nič ne zapoštamo.
U praznen prez zemlje, zgubjeni prez mora
Bisno navigamo - nidan ne zna kamo.
|