|
|
Objavljena izdanja
Miroslav Sinčić:
LUDI VJETAR I DRUGE PJESME
(Pogovor Vanese Begić knjizi Miroslava Sinčića
Ludi vjetar i druge pjesme)
Miroslav Sinčić možda ne piše jako puno, što se tiče količine objavljenih djela, no nesumnjivo svojim stilom i odnjegovanim jezikom spada u najkvalitetnije istarske književnike, i to već generacijama.
U svijet književnosti ušao je sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća, i od tada je uspješno gradio svoju pjesničku karijeru postavši jedan od najkvalitetnijih autora - kako dijalektalnog, tako i poetskog i proznog stvaralaštva uopće.
U svim njegovim do sada objavljenim zbirkama vidljiva su promišljanja suptilnog intelektualca, kao i naglasci osobnog doživljaja svijeta i pojava u njemu. To je jedan od rijetkih slučajeva da je autor čakavac i kajkavac i to podjednako kvalitetno, razigrano, sugestivno.
Pjesnik je to koji piše s lakoćom, vrlo tečno, blaga i suptilna poteza, i koji je u stanju vrlo uspješno preći iz vedrog raspoloženja u ono elegično. Mnogo puta je naglašen i njegov vedri, gotovo pa slikarski dar opažanja, koji je itekako vidljiv u lirskim ostvarenjima.
Posebno je evidentirana i muzikalnost u njegovim uracima, naglašena glazbena komponenta svakog stiha, gdje riječi postižu jednu sasvim posebnu zvučnu ljepotu, i gdje stihovi stvaraju vrlo skladnu poetsku cjelinu.
Njegovo stilsko-stvaralačko umijeće itekako je prisutno i vidljivo i u njegovoj najnovijoj zbirci, gdje pokazuje najbolje iz proteklih faza, plus veliku promišljenost u kreiranju svakog pojedinog stiha.
Parafrazirajući francuskog kritičara i filozofa Gastonea Bachelarda, riječi su male kuće s podrumom i tavanom. Obično, svakodnevno značenje u njima prebiva u prizemlju, nadohvat prolaznicima i običnim prilaznicima nesposobnim da sanjare. Penjati se prema tavanu riječi znači stupanj po stupanj apstrahirati njihovu zornost i plastičnost, a silaziti u njihove mračne podrume znači udovoljiti sanjarskoj potrebi za otkrićima njihovih etimološki skrivenih blaga. Upravo tako Miroslav Sinčić kreira vrlo melodiozne stihove, gdje dolazi do izražaja ljepota svake riječi, i njegovo umijeće u slaganju stihova, u predstavljanju mikro i makro svjetova, u penjanju na tavan i silaženju u podrumske prostorije.
Sinčić je pomalo samozatajni autor sa sjevera Istre, koji iz svoje mirne oaze promatra svijet - kako onaj ruralni, tako i onaj "gradski", evidentirajući tako najrazličitije motive i teme.
Ovaj je autor uvršten u najvažnije pjesničke antologije, i to s pravom.
U ovoj zbirci donosi vrlo kvalitetne uratke, ulazeći u razne tematske i interesne sfere; možda su, u cjelini gledajući, u ovoj zbirci zastupljeni najzreliji njegovi radovi. Pjesnik pokazuje svoju spretnost u donošenju rima, simbiozi raznih pojava, uvijek prikazano biranim riječima, nikada nedostatan ili suvičan, s izraženim osjećajem za ritam i metriku stiha, kao i za melodioznost svake pojedine riječi.
Priroda i razne prirodne pojave, kao i pjesnik u njoj, ljubav, pa i metapoetska funkcija pjesnika i same poezije, uz pokoji dašak krepuskolarnog miljea, tvore ovu zbirku sugestivnih stihova, koji su pogodni za opetovano iščitavanje i nalaženje dubljeg smisla u njima - onog egzistencijalnog.
Među ogromnim brojem autora koji danas stvaraju poeziju, ili barem žele to pokušati s manjim ili većim uspjehom, raduje kontinuirano djelovanje autora poput Miroslava Sinčića, koji je svojom kvalitetom, uz nekolicinu kolega, posebno upečatljiv, ali nikada nametljiv.
Kod njega pjesništvo nikada nije larpurlartizam, već je to čitav jedan svijet i čitav jedan život.
Zanimljivo je istaknuti i pojavu vjetra u ovim stihovima, kao izvora snage, energije, kao zanimljivu personifikaciju, ali i odraz strasti prema životu sa svim fazama i godišnjim dobima koje donosi.
Ima tu i pesimizma, koji na sreću nikada ne prerasta u kozmički, ali koji nema "kozmetičku" ulogu, već onu iskonsku poetsku.
Vanesa Begić
LUDI VJETAR I DRUGE PJESME
LUDI VJETAR
1.
Čekam da ludi
vjetar se smiri
u sijedoj kosi,
a on sve luđi
kosi li kosi
vitla i nosi
u svoje kolo
sve što je suho
slijepo i gluho
sve što je slabo
boso i golo.
Dok vjetar kosi
vitla i nosi,
drhte li pred njim
goli i bosi?
A kad zacvili
jezivo tići,
mrvi li kosti
u grobnoj niši?
O Bože mili
kakvoj to sili
pjesnik svjedoči?
Kako da s ovom
zbiljom se nosi
kako da ludom
vjetru prkosi?
Kada sve suho
slijepo i gluho
mahom pokosi,
možda se tada
tim ludim vjetrom
pjesnik ponosi?
2.
Ponekad vjetar
izgubi snagu
pa ne mahnita
više po vani
već se u nama
drsko nastani
i tu se smiri
u zavjetrini.
|
Podzemni svijet se
tad raspomami:
odonud stižu
posvuda gmižu
ljigavi žbiri
podvale snuju
dušu nam truju.
Prije no vjetar
opet zapuše
mnogi će od nas
ostat bez duše.
3.
Opojnost ruže
slutnju u mraku
titraj u zraku
miris u dihu
rimu u stihu.
Vjetar sve briše
vjetar sve mrvi.
Bilo u krvi
kuca sve tiše.
Niotkud kiše:
ruža se suši
slutnja se ruši.
4.
Bili smo dolje
satrte volje.
Uzdigli su nas
sada smo gore
pribiti na križ
bosi i goli
a to nas boli
a to nas boli.
Tko da nas takve
brani i voli?
Ponad nam glava
aveti lete
novim nam križem
mašu i prijete.
Oni što slava
dušu im krijepi
prolaze kraj nas
gluhi i slijepi.
U svaku stopu
prati ih kazna:
srca im prazna.
|
5.
Iz ovog jaza
nikakva gaza
nikakva staza
ne vodi čednog
do bistre česme.
Možda je izlaz
ko u snu slutim
u krilu pjesme:
posramljen pjesnik
u njoj da snije
na njenoj česmi
obraz da mije
njenom toplinom
promrzlo srce
opet da grije.
6.
Koga da pjesnik
u svojoj pjesmi
hvali i časti:
jadnike one
prnje što nose
kruha što prose?
gavane što se
tove u slasti?
ili da slavi
i stihom časti
one na vlasti?
Koga god časti
štogod da hvali
sam se u pjesmi
pjesnik zrcali.
7.
U danu kada
pustoš zavlada
kada me nebo
u zemlju stisne
kada se grčim
ko crv u prahu
nemoćan kada
drhtim u strahu
- bježim u pjesmu
tu da se skrijem
tu da se grijem
a pjesma blaga
a pjesma tiha
ne dam tu pjesmu
ne dam ni stiha.
|
8.
U nekom trenu
nisi ni more
nisi ni otok
ni šuma nisi
ni šumni potok
nisi ni stablo
na šumskoj kosi
tek pali list si
što voda nosi.
U drugom trenu
tek u tvom oku
more se pjeni
otok se dići
u tvojoj zjeni
a potok šumi
tek kada tvojim
žilama teće,
tek ako tvoje
srce zadrhti
s neba na zemlju
tiho se spusti
božansko veće.
9.
Riječ može biti
slaba il jaka
može bit prava
krepka i zdrava
ili opaka
i naopaka
nekad se ori
slavi i voli
drugiput tiho
truje i boli
I kada klikće
i kada sikće
može ti biti
zipka il raka
već prema tome
tko je govori
i kome zbori.
|
10.
Tonem u kišu
s vjetrom kad dođe
pa se pred oknom
grane zanjišu
kapi na staklu
kumire rišu
oni što ljube
tiho uzdišu
u staroj škrinji
dunje mirišu
zanosne strofe
pjesnici pišu.
Čarobno jutro
od kojeg ludim
za čas će nestat
kad se probudim.
11.
O kako boli
kada smo slabi
bosi i goli.
Boli još jače
kad čovjek skrušen
pred bogom kleći
a na oltaru
presahnu zadnje
utješne riječi.
|
12.
Čovjek se moli
iskreno kaje
bližnjega voli
sve drugom daje
trpi i posti
vjerom izgara
dok se u duši
ne razočara
ispred oltara
gdje se dobrota
Bože oprosti
sruši i nestav
u dvoličnosti.
13.
Iz ove zbilje
ko iz sna ružnog
treba se prenut
i hrabro krenut
u drugom smjeru.
Ne sumnjaj nikad
hoćeš li stići
do novog cilja.
Svaka će mijena
zračiti jačom
vjerom i nadom
neg' ova zbilja.
|
MITSKI PLOV
OPSJEDNUTI MITSKIM PLOVOM
1.
Ima nešto u tom toru,
u katunu, u oboru,
ima nešto u tom dvoru,
u tom koru, u tom zboru
u kojemu svatko pjeva
ono što mu drugi bira,
kako drugi dirigira,
gdje je mjesto svakog stvora
određeno odozgora
znakom, notom, rodom, klasom,
ključem, strahom, paragrafom,
ima nešto na toj bini
gdje se glumi, plaže, slini,
plješće jadu, zloj sudbini,
gdje se himba, zavist cijeni,
ima nešto u toj pjeni,
u toj varci, u opsjeni
što nas mami, što nas plijeni.
2.
Vrišti neki glas u meni:
daj se preni, daj se preni,
usahnut ćeš u toj sjeni,
utopit se u toj pjeni,
ne padnu li svježe kiše!
Ima livada i šuma
gdje sve lista i sve diše
i sve pjeva i miriše.
Daj se preni, tamo kreni!
Sumnje bude se u meni:
za otplovit je li vrijeme,
spreman li sam za te mijene?
3.
Svi u arku, svi u arku!
- nagli smo i nesmotreni.
Svakog jutra skupljamo se
na fantomsku ovu barku,
Čekajući da isplovi;
prazna jedra, muk na provi,
kao krpe vise snovi
obješeni na katarku.
|
Kako u tu mitsku arku
smjestit svakog božjeg stvora?
Kako znati božji tko je,
a tko đavlu psalme poje?
4.
O kako smo nesposobni
odbaciti tlapnju, varku,
zaploviti punim plovom
iz utvarnog ovog dvora
do obala drugog mora;
o kako smo nedostojni
dosegnuti ono sljeme,
pobunu da s onog vrha
k nebu kriknu usne nijeme.
5.
Tko nas mami, tko nas zove,
tko nas vara tlapnjom novom?
Krenemo li svi tom arkom,
natisnuti ispod prove,
zaluženi novom varkom,
opsjednuti mitskim plovom,
na obali nekoj novoj,
koju nedirnutu, čednu,
oplakuje drugo more,
gradit ćemo iste dvore,
istom obmanom ih kitit,
istom tlapnjom branit, štitit;
prepustit se istoj varci
zbog koje smo svi u arci
iz učmalog starog dvora
zaplovili preko mora.
Natisnuti ispod prove
sanjat ćemo snove nove,
slušat glas što mami, zove,
sve dok nada nam ne klone,
sve dok arka ne potone.
|
SVI JEDNI DRUGIMA SLIČIMO
Svi jedni drugima sličimo
te se ne prepoznajemo
stiješnjeni u gomili.
Spremni smo na sve ludosti
da bismo se izdvojili.
Bliski nam zidari grade
sjajne fasade
iza kojih se šire praznine
u koje tonemo kao kamen
bačen u gluhi prostor.
Prazni se nebo nad nama
i nema više zvijezda
da nam nadu krijepe.
Od blještavila naših stanova
oči su nam slijepe
i nižeg nema onkraj
bliskih nam zidova.
|
RASPEĆE
Svi će na kraju
svršit na križu
i oni gordi
i koji gmižu
i oni hudi
i oni ludi
oni što noću
osvete snuju
oni što danju
ogrezli u zlo
po drugom pljuju
moćnima koji
stopala ližu
oni što protiv
pakosti svake
pobunu dižu
svi će na kraju
svršit na križu
One što mole
nestvarnog boga
one što ljube
bližnjega svoga
na kraju sve će
stići raspeće
Jer svaki od nas
božje je djelo
a raspet bog nam
što može poslat
nego raspelo.
|
ZNAK O NAMA
Svi idemo mimo dana, mimo noći,
na nestalnu svoju sjenu naslonjeni,
čudeći za bliskom dušom, u samoći,
u pustoši svoga srca izgubljeni.
Tragovi su naši vjetrom izbrisani,
u bespuću praznom nitko nas ne slijedi,
lutamo bez cilja, tlapnjom okovani,
zadnja zraka svjetla tu pred nama blijedi.
Nada je u glasu, u govoru tihu
što ga srce žudi i svima nam fali.
Hoće li znak ostat u riječi, u stihu,
da smo ovdje bili, da smo postojali?
ZRCALJENJE SNOVA
TITRAJ MOJE BISERNICE
Ove strofe, ove rime
što ih samim srcem pišem,
što ih živim, što ih dišem,
moj su usud, moje ime,
korak moj su, moje lice,
titraj moje bisernice.
Note to su s tankih žica,
cvrkut ptica povratnica,
sitni ures moga tkanja,
srh i uzdah milovanja.
Ova ustreptala slova
kao lahori iz snova
pune jedra moga plova.
|
ZATOČEN U ŠUTNJI
Suspregnuta daha, u tjeskobi
danima je čekam, godinama,
zatočen u šutnji što me drobi,
u nijemosti što mi srce slama.
čekam da će spustit se s planine
kao svjetlost, kao dobra vila,
lance što me stežu da raskine,
da govoru novom skroji krila.
Možda dođe iz dubine vode,
iz vrtloga tajnovita vrela,
ili sleti ko slutnja slobode
s mitskim daškom što struji s raspela.
Tim željama nema blagoslova,
u čekanju jalovo je vrijeme,
na usnama nemušta su slova,
suho grlo guta riješi nijeme.
Tek kad srce zaboli još jače,
kad iz suhog oka kapne suza,
u gluhoći kad duša zaplače,
u slutnjama javit će se muza.
Novih riječi poteći će rijeka,
opet će me ponijet šumna plima
do obala gdje me ona čeka
s vijencem strofa i košarom rima.
|
KADA RIJEČI POSUSTANU
Kada riječi posustanu,
onemoćale kad stanu,
poražene kada kleknu,
kad bez smisla i učinka
nit što znače, nit što reknu,
ima nešto što se javi,
duboko u meni jekne,
riječi takve da porekne.
Ima neka sila jača
od nemoći i od plaža,
ima neka topla zublja,
ima neka glasna trublja,
ima neka snaga dublja
i od snova i od bola,
što mi krvlju živo kola;
glas što budi i potiče
da se nove riječi steknu,
s novom nadom da se reknu,
da u srcu glasno jeknu,
da se množe, da se mrijeste,
govor novi da osvijeste.
|
PJESMA
Pjesma je moja samica i moja suznica,
moja himna i moja himba,
riznica snova, uznica duhova.
Kad plače njena su slova teža od olova,
ljubav kada krije sa zvijezdama se smije.
Pjesmom se mogu smijati, plakati, patiti,
stihom mogu suzu obrisati,
ako je stih lijep mogu ti ga darovati.
Mogu se s pjesmom pokazati
ili se u njoj skriti:
uvijek ću se u njoj sav zrcaliti.
ZLATNA ZRNCA
Je li riječ izvor iz kojeg rijeka teže,
il rijeka poteže tek kad se izreče?
Da li sunce oganj u riječima pali,
ili se u njima ono tek zrcali?
I sunce i rijeka riječi samo množe
i ko zlatna zrnca u nama talože.
|
JESEN
Jesen dolazi sa svih strana:
s otežalih kaplje grana,
boji lišće u krošnjama
i kovitla njime po cestama,
šumi u vjetru s planine,
poljem širi dah zreline,
u potočnoj se mije pjeni,
eno je u vrtnoj sjeni
odložila breme žita.
Odmara se i u meni
u raskoši snova skrita.
JESENJA VEČER
Sunce u kopreni spušta se
i tone u tamnu gustu vodu.
Mrmor umorna mora
kao molitva diže se
prema bliskome svodu.
Otoci nestaju iza obzora
kao davni dječački snovi.
Jedna tiha lađa kroz mrak
u daljinu plovi.
Večer tiho tiho diše.
Ružmarin miriše.
Lahor blagim dahom
jarbole u luci njiše.
Stojim uz more očaran
tih i samotan
kao greben, kao stijena.
U brazdama na mom čelu
kruni se srebrna pjena.
|
LJETNI DAN
Gizdavo jutro u zlatnom plaštu
tiho je ušlo u cvjetnu baštu.
Čudesne ruke kroz sjene pruža,
časti se božanskim mirisom ruža.
Kapljice rose blješte na cvijeću.
Laki ko snovi leptiri lijeću.
U podne sunce s visoka svoda
sleti do tihih blještavih voda.
Pred noć na mirnoj rijeci počiva.
Pod staru skelu legne. I sniva.
VEČER NA MORU
Sunce u požaru tone na obzoru.
Zadnji plamenovi gase se u moru.
Nad dalekim otokom mjesec izađe.
U luku se vraćaju ribarske lađe.
Galeb brzim letom preko vode prijeđe.
Zavlada tišina. Nebo sklapa vjeđe.
Večernji lahor donosi miris smilja.
Na obali sjedim i plačem od milja.
VEčER NA RUBU
Preda mnom je pustoš, dalje puta nema,
a večer se spušta samotna i nijema.
Tu ponire rijeka. Kroz pustu dolinu
mjesto vode vjetar šumi u daljinu.
A ja tu na krajnjem rubu se dvoumim:
ponirem li s rijekom ili s vjetrom šumim.
|
ZRCALJENJE SNOVA
1.
Kao što tuge jesenske
i beznača sumorne zime
odnosi toplina ljeta,
tako u raskoši snova
iščezava pustoš svijeta.
2.
Zanosne te čari
što me noću plijene,
taj plamen što čari
sklopljene mi zjene,
tu raskoš u snovima,
ujutro će divlji jelen
u kasu niz široko polje
ponijeti na rogovima.
3.
Snove u kojima sam ludio,
u vatri i znoju iz kojih sam se budio
u nepovrat odnijelo je vrijeme.
Sad su moje sanje nijeme,
ko aveti svu noć tamom lete
tihom sjetom obuzete.
4.
Kad ljubavne riječi
prazne i hladne
padaju po tlima,
jer ljubavi nema
i zima je, zima,
pokrijte ih
snovima.
5.
Sve moje čežnje otplovile su
na utvarnim lađama
prema dalekim lukama.
Još pokoje bijelo jedro
kao na valovima snova
njiše se u sutonu
iza tamnih rtova.
|
Kao brod u luci nasukan
čekam da u tamnu vodu
tiho potone dan.
Tada ću i ja na put:
u noć, u san.
6.
U toplom krevetu trese me zima
i jeza me i tuga obuzima.
Na prozoru umire smrznuto cvijeće,
sa stabala žuto lišće beživotno slijeće.
Zatvorim oči i sanjam - proljeće.
PRESTRAŠENO SRCE
Jutrom kada sunce s neba
zlatnim zrakama te grije,
nad sljemenom oblak vreba
mrkim plaštem da ga skrije.
Dok romone tihe kiše,
kada najslađe se spava,
nježnost što te u snu njiše
grubom rukom briše java.
šume što ti drevnim mirom
izranjenu dušu liječe,
nerazumno, bijesom, hirom,
ruže moćni drvosječe.
Kap radosti žalost sluti
kad te prožima tjeskoba,
prestrašeno srce šuti
dok na tronu vrišti zloba.
|
BALADA O OSVITU
Osvit prazni prostore u meni,
svilu zore razmiče u zjeni,
gasi vatre i stišava zvona,
skida veo s tajni nebosklona.
U mozgu se i u srcu mrijesti,
isisava zadnje iskre svijesti.
Tek probuđen, već pobjedu slavi:
pred njim snovi nestaju u javi.
Kao sablje njegove su zrake:
svjetlost režu u bezbojne trake
i vječaju po golim granama.
Mjesto snova u dan kaplje čama.
Ono fino bestjelesno tkanje
što ga tkati mogu samo sanje,
u stvarnome ogoljenom žiću
grube ruke osvita raspliću.
NOĆ
Noću mi u svijesti zavijaju vuci,
iza svake misli vrebaju hajduci,
pirati se tajno skupljaju u luci
gdje ih čeka moja pritajena lađa.
Zloslutna se zora onkraj rta rađa.
Iza svakog ugla neki vampir viri.
Ko žbiri se zrakom motaju kumiri.
A nečista savjest počinak mi mrvi,
svaku trunku mira izjedaju crvi.
Zloguka mi zvona brecaju u krvi.
Ali svaka noć i drugo lice ima,
spokojno i blago, ozareno snima.
Uz zloduhe noću i anđeli lete,
ponekad mi dođu, na rame mi slete.
Noću katkad muze na zvijezdama jezde,
u srcu mi tada stihovi se gnijezde.
Samo noću nebom trepte sjajne zvijezde.
|
NE BOJIM SE NOĆI
Ne bojim se noći jer u njoj se snovi gnijezde
i sve je noću na svom mjestu:
ležaj za počinak i tama i zvijezde.
Strah me trenutaka pred noć kad suton zavlada
a lažnim me sjajem prođe varava mjesečina.
Tada se strepnja utapa u suzama
i tuga ublažava čašom vina.
A kada noć zavlada i sve se utiša i smiri,
lagani dašak nade kroz mrak se opet širi.
Slušam sve tiše i tiše čudesno noćno tkanje.
Kapci se sklapaju teški. Dolaze sanje.
BUĐENJE
Jutros mi sunce ukrade san
i njegovu raskoš svekoliku
eno prosipa po krajoliku.
Njegovim dahom mladome danu
plave grudi nadima
i češlja zlatnu kosu
na žitnim poljima.
Jutro me kao u snima
radošću prožima.
Košare čudesnih rima
prebirem na prozorima.
NA SLJEMENU
Željan svijetlih bijelih jutara
verem se uz kukove i jaruge
u planinu do sljemena
gdje blješte snjegovi
na kojima sunce pali kresove.
Ali me planina dočekuje gluha.
Ovdje se ne čuje topot konja iz doline
ni pjesma djevojačka.
S visova spustili se potoci, brzi konjanici,
do presahnulih rijeka i uvelih livada,
sišle su djevojke s vijencima planike
do pustih pašnjaka i praznih koliba,
nage djevojke skrite velom svitanja.
Kada se rasanim na sljemenu
kud ću nego u sumračnu dolinu
do utabanih pašnjaka i trošnih koliba,
u strepnji da me neće dočekati
ni djevojke ni konjanici.
|
EVO SU ME GODINE OSUDILE
Evo su me godine osudile na ovu samicu,
u kojoj sam sebe otkrivam, u drugom licu,
shrvan u boli, sklupčan u svom jadu,
kao osudu (ili utjehu) pišući ovu baladu.
Negdje sam na putu zastranio:
uzalud sam druge hvalio, oblačio i hranio,
umjesto o sebi, o njima brinuo.
Sve sam ih izgubio: neki pobjegli u planinu,
drugi otplovili na pučinu.
Da sam kroz prste gledao na svoje slabe strane,
na svoje nestašluke, zastrane i psine,
da sam više cijenio svoje vrline,
možda bi manje bolni bili ožiljci i rane,
možda bismo skupa ložili vatru
u ove hladne dane.
NIJE SVE TAMA
Nije sve tama i tmina i crnina,
noći ne bi ni bilo da nema dana,
ponekad i ponoć iskri obasjana
srebrom što ga sipa mjesečina.
Ni brda ne bi bilo da nema dola,
bez sunca i stabla nema niti sjene,
katkad srcu lakne nakon teška bola,
i najdublju žalost tješe uspomene.
Zar samo iz ružnog izrasta ljepota?
Zar samo zbog mnoštva privlači samoća?
S druge strane dobra mora li bit zloća?
A briga za bližnjeg? Ljubav? I dobrota?
U rascjepu tome naš je usud sveti
da smo svi na križu, da smo razapeti.
ODLASCI
Odlazimo, odlazimo, odlazimo
i za nama draga mjesta ostaju prazna,
ni vjetrovi više ne svraćaju u naše ulice,
na stabla oko starih kuća ne slijeću ptice,
lete do dalekih gajeva u kojima grade gnijezda
ispod nekih drugih zvijezda.
Kroz nož tutnje vlakovi.
|
U starim kućama gase se svjetla
- zadnji naši znakovi.
Kroz prazna dvorišta tiho prolazimo
i odlazimo, odlazimo, odlazimo.
HUMAK
Taj humak što sam ga golim rukama nagrtao
bolnim prstima rahlio dlanovima ravnao
znojem i suzama natapao
taj humak podignut na pustoj ledini
u vremenu bez ikoga i ičega
taj humak koji sam živio
s kojim sam rastao i stasao i s kojim sam se stapao
s kojim sam plakao i kojem sam se radovao
koji sam brižno podizao i pazio i branio
kojemu sam sve svoje dao
u koji sam se preobrazio.
koji je bio moja kob
kojemu sam bio rob.
taj humak što ga danas razgrću i skrnave
taj humak danas što je: postolje slave
ili oskrnavljen grob?
NE PRISTAJEM
Ne pristajem uz one
što ih združuju tlapnje i zloba,
u povorkama što urliću,
do svetosti uzdišući
obmane novog doba.
Ne pristajem ni uz koga
što cjeliva lažnog boga.
Moj pristanak nema cijene:
Na fantomskoj toj arki
što kroz maglu brodi
prema lažnoj slobodi
putujte bez mene.
Ja ću gore, do sljemena
nošen daškom uspomena.
|
|
|
