Jedne sparne večeri u kasno ljeto posjeti me stari prijatelj.

- Ovo je moj život - reče i spusti vreću s pogrbljenih leđa na pod, potegne uzicu, gurne obje ruke unutra i izvadi golemu lubenicu. Bila je doista velika: zajedno smo je podigli i položili na mali kuhinjski stol. Kad smo sjeli, svaki s jedne strane stola, lubenica nas je nadvisivala. Osvijetljena sobnom žaruljom, glatka mramorasta površina njena tijela tamnom je izbom širila zagonetan odsjaj.

To nam je još ostalo: meni ova podrumska garsonijera, njemu lubenice. Uzgajao ih je u vrtu iza kuće u kojoj se rodio i koje više nema: pregazila ju cesta uz koju su izrasli neboderi. U jednome od njih, visoko pod krovom, bili su mu dodijelili jednosoban stan u zamjenu za porušeni dom. Prodao ga je da bi na dlanu zemlje koju mu nisu oteli uredio vrt i sagradio drvenu baraku: u njoj je stanovao i držao alat. Često me posjećivao. Dugo u noć sjedili bismo kod mene u tijesnoj kuhinji i šutke obnavljali uspomene. Ono malo od naših života što smo uspjeli sačuvati za sebe, što nam novo vrijeme nije razorilo i što nam nisu uspjeli oteti oni, drugačiji od nas, čiji je život tutnjio vani na ulici, s druge strane naših malih suterenskih prozora, brižno smo čuvali i u našim noćnim razgovorima ponekom kratkom opaskom, više šutnjom no riječima, prizivali iz prošlosti, nastojeći odbaciti neugodne i ručne pojedinosti, prepuštajući se lijepim uspomenama, trenucima i događajima koji su davali smisao našim životima u prošlosti, a i danas našu starost ispunjavaju smislom i ponosom.

- To je moj život, ta lubenica. Posijem sjeme, biljčica nikne, ja je zalijevam, ona raste, raste, zrije i sazrije, uberem je, razrežem na kriške i dijelim...

Prijatelj dohvati kuhinjski nož:

- Mogu li večeras išta bolje učiniti sa svojim životom nego da ga podijelim s prijateljem?

Spretno razreže lubenicu na dvije polovice, zatim na četvrtine pa na još manje dijelove. Čitav stol prekrivale su crvene kriške; tisuće svijetlih zvjezdica iskrilo je na njihovoj zrnatoj površini i u lokvicama ružičaste vodice koja se skupljala po žutom plastičnom stolnjaku.

Častili smo se: svaki po krišku, pa još po jednu... Meso se topilo u ustima, slatka vodica tekla nam po bradi, lijepili nam se prsti... Krupne crne i smeđe sjemenke padale su po stolu i po podu. Jeli smo šutke, s užitkom srčući slatki sok. Tek s vremena na vrijeme uputili bismo si pogled i smiješak pun razumijevanja i zahvalnosti za ovaj zajednički užitak.

Gozba je kratko trajala: na stolu su ubrzo ostale tek grizotine i sjemenke. Čudili smo se kako smo brzo pojeli onoliku lubenicu.

- Ode tvoj život!

- Otopi se za čas u malo slatkasta soka koji ćemo noću ispišati!

- Nešto je ipak ostalo, ono što je bilo najtvrđe: kora i sjemenke.

- Da, to što će ti sada zadavati brige: da počistiš, spremiš u vrećicu, odneseš u kontejner...

Smijeh mu baš nije išao. Prijatelj je bio zamišljen, gotovo nesretan. Noć je odmicala, vani se tutanj života nastavljao, a mi smo u neurednom sobičku rakijom pokušavali ublažiti ljepljivu slatkoću lubenice i potištenost. Nakon ne znam koje čašice prijatelju se oči napune suzama. Ustao je, pružio mi ruku i izašao.

- Oprosti! - prošapta na vratima.

Nisam znao što bih mu trebao oprostiti, zapravo sam mu bio zahvalan za lubenicu i ugodnu večer, ali nisam o tome razmišljao, popio sam još čašicu i legao na otoman.

Ujutro su mi javili da je stradao: našli su ga uz rub ceste, pregađenog.

Po ostacima sinoćnje gozbe skupljale su se muhe. Sjedio sam za stolom i gledao ih kako rilcima srču kapljice slatka soka. Pobacao sam kore u kantu za smeće, a sjemenke sa stola i s poda pokupio u vrećicu i spremio. Krpom otarem stol...

- To ti je život, prijatelju!

Pokopali smo ga sutradan ujutro.

Poslijepodne uzmem vrećicu sa sjemenkama i odem u njegov vrt. U baraci našem motiku. Iskopam nekoliko plitkih kanala, rasporedim sjemenke po njihovom dnu i prekrijem ih prhkom zemljom.

- Kad niknu mlade biljčice, zalijevat ću ih i one će rasti, rasti... Takav je život, dragi prijatelju!