Lino Brozić (1932.-1978.) pripada generaciji istarskih pjesnika koja se javila i stasala s Istarskim mozaikom, časopisom koji je počeo izlaziti u Puli 1962. godine. U to su vrijeme završavali srednje i više škole dječaci i djevojčice iz istarskih sela koji su krenuli u školu nakon završetka rata 1945. godine, mnogi s osam, devet i više godina, jer im rat nije omogućio raniji upis, kao i oni, nešto stariji, koji su do 1943. polazili talijansku osnovnu školu. Mahom su to bila djeca iz siromašnih seljačkih obitelji, kojoj kraj rata 1945. godine doista donosi slobodu i mogućnost ne samo osnovnog školovanja na materinskom jeziku, već i upisa i dovršavanja srednje škole pa i studiranja na fakultetima.
Dakako, za to je trebalo krenuti "u svijet" i bliskost zavičaja, sigurnost seoskog dvorišta i toplinu obiteljskog doma zamijeniti udaljenim i uglavnom nepoznatim gradovima, hladnim učionicama i internatskim sobama. Odlazili su ispunjeni sumnjama, strahovima i tjeskobama pred nepoznatim, ali i s uzbuđenjem pred nenadanim mogućnostima i novim izazovima, s vizijama ljepše budućnosti. Rastanci su bili bolni, ožiljci i lomovi trajni, često i tragični.
Lino Brozić bio je jedan od tih dječaka.
Rodio se u kraju gdje žubore potoci i miriše sijeno, po brdima psi vevkanjem gone zečeve, sunce se rađa iznad strmine krasa, niz potoke i gudure povlači se iskidana magla, u selu se iz dimnjaka viju topli dimovi, na ognjištima majke podstižu vatru, miriše vrelo mlijeko i topli kruh.
Nizbrdo iz sela spušta se bijela cesta što, jedina, vijuga uskom dolinom prema gradu. Tuda se odlazilo. Oduvijek. U svijet. U nepoznato. Ostajala su djeca i starci, dimnjaci i dimovi, tuge i ptice i šumarcima ukrašeni proplanci po kojima su trčali bosonogi dječaci, penjali se uzbrdo da dohvate vunaste oblake i šarene duge, jurili nizbrdo na majčin poziv i miris tople palente.
Na rastancima starci bi neprimjetno nekud nestajali za poslom, zapravo da sakriju suze, a majke bi ispraćale sinove i muževe do prvog križanja, otežavajući tako ionako bolne rastanke.
Otišao je tako i Lino jednoga rujanskog jutra, noseći sobom zavičajne horizonte na kojima vječno izlazi sunce, u sebi jedno veliko srce za ljude, i dječačke ruke nemirne i nestrpljive u želji za darivanjem, za odvajanje svjetlosti od tmine, dobra od zla. Uputio se nad pejzažima i potocima ... prema dalekim otocima.
Književnim radom počeo se baviti pedesetih godina kao učenik Učiteljske škole u Puli. Za života objavio je svega osamnaest pjesama: jednu u "Telegramu" (br. 199/1964.): Sunce, pa to je pjesma, ostalih sedamnaest u "Istarskom mozaiku": Tragedija vola, čovjekov hod i Riječ velikog čovjeka (br. 3/1964.), Ognobenus, Ognobenus (br. 3-4/1965), Da legne s njom (br. 5-6/1965.), Dar, Listaju gore, Usnuo heroj, Vrište perspektive, Zaklana riječ (br. 2/1966.), Silazak u grad, Potoci, Tereti, Miris sijena, Crni hod (br. 3/1967.), Ana (br. 6/1967.), Krik sunca (br. 4/1968.)
Nakon njegove smrti, pregledao sam sve što je ostavio zapisano u nekoliko bilježnica i na slobodnim listovima papira te pripremio za objavljivanje sve što se moglo. U časopisu "Istra" (br. 3/1979.) izlazi mu petnaest pjesama (četrnaest dotad neobjavljenih: Otkriće, Sjaj očiju, Volim kad stvari bježe, Lako je mjesecu, Grijem goluba, Duge, Prijatelj sunca, Poruke, Konji vatrenih griva, Let, Trenutak, Oči i uši svijeta, Topline i Probudi se razbijena čašo). "Buzetski zbornik" (br. 4/1980.) donosi izbor deset Brozićevih pjesama (sve ranije već objavljivane). U "Novoj Istri" (br. 3-4/2000.) objavljen je izbor deset pjesama (od kojih se pet prvi put objavljuju: Dobra stara riječ, Oko čovjekovo, Kiše, Stare lijepe stvari i Siromah). Sva tri izbora popratio sam osvrtima na pjesnikov život i rad.
U neopsežnom, ali značajnom Brozićevu pjesničkom opusu od svega trideset i sedam pjesama (u ovoj knjizi prvi put na okupu) lako iščitavamo napetosti i lomove njegova kratkog života, uzlete i padove njegova duha i njegov neosporni pjesnički talent. Taj pjesnički opus, premda opsegom nevelik i tragično prekinut u trenutku najplodnijeg nastajanja, svrstava Lina Brozića među najznačajnije istarske pjesnike šezdesetih i sedamdesetih godina 20. st. i osigurava mu predvodničko mjesto u našem poslijeratnom pjesništvu pobune.
U vrijeme kad se, šezdesetih godina, javio nov naraštaj istarskih čakavskih pjesnika (u Istarskom borcu, Istarskom mozaiku, Poletu, Riječkoj reviji, Dometima... ) pjesmama u kojima su glasniji bili poetski odjeci njihovih prethodnika (Balote, Gervaisa, Nazora...) negoli nova suzvučja, i istovremeno s poplavom uglavnom knjiški inspiriranih stihova na književnom standardu, kojima su ondašnji srednjoškolci više izražavali svoje oduševljenje velikim pjesničkim imenima s kojima su se susretali u lektiri, negoli ushite svog pjesničkog nerva i pobune pred stvarnošću u kojoj su stasali, Lino Brozić se javio izvornim i nesputanim glasom u kojem je njegov pjesnički nerv uzdrhtao i ushitom i očajem i pobunom. Slobodnim stihom i oslobođena duha izmjerio je "svoj hod i svoj lik", uskliknuo pred "zorom slobode" na zavičajnim horizontima "na kojima vječno izlazi sunce", jeknuo od bola u "zlo proljeće" u kojem su "klane njegove plave oči i njegova pjesma" i uputio se u "dobro proljeće" gdje će "u kamenu biti zaustavljen i u pjesmi spominjan".
Brozić je rano sazrio: kao čovjek, kao učitelj, kao angažirani član društva u "zori slobode" i kao pjesnik. To rano sazrijevanje bila je njegova vrlina, hod prema zvijezdama, ali i njegova bol i tragičan kraj. Bio je uvijek između. Lebdio je između slobode i sputanosti. O tankoj niti svoje preosjetljivosti visio je između istine i laži. Stihovima je dijelio svoje veliko dobro srce, a tuklo ga zlo. Radovao se pobjedi i slobodi, a lomilo ga razočaranje. Strasno je volio život, a smrt ga je pratila u korak i on ju je "kristalno jasno" upoznao i "znao pouzdano" kako će odlazak s njom biti "kao sjedinjavanje s proljećem".
Te suprotnosti, te podvojenosti, to prelamanje svjetla i tame, dobra i zla, slobode i sputanosti, životnoga ushita i razočaranja, stvaralaškog plamena i "zaklane riječi"... sve se to prepliće u njegovoj poeziji, gotovo u svakom stihu: rijetke su mu pjesme u kojima će ostati nepomućeno ushićen, u kojima će pjesnikova riječ slobodno poletjeti u visinu a da joj ne pokušaju podrezati krila...
Brozićev je stih originalan, slobodan, jednostavan, nesputan formom, neopterećen forsiranom rimom i ispraznim figurama. To je stih koji odiše iskrenošću i skladnošću doživljaja i oblikovanja, teže bez zastoja, nosi dojmljive slike i zrači duhovitošću, često i satiričnošću. Za njegovu gradnju pjesnik u obilju riječi koje mu se nude odabire one jednostavne, s jasnim značenjem, bez namjere da izborom i rasporedom postigne izvanjski efekt, da prekrije koju prazninu ili prikrije slabost.
Ali su riječi bile njegova snaga. Njima je oblikovao vijence svojih ljubavi i razgarao plamen pobune, nepomirbe i nepredavanja. Vatrom riječi borio se i protiv smrti: pisao je pjesme i u bolesti, u trenucima kada bi se njegov um domogao čista zraka. Sigurno je i otišao sa stihom na usnama, možda s usklikom: "listaj, zemljo moja, crtaj moje srce".
Ostavio nam je pregršt pjesama kojima je narisao tek obrise svoga poetskog svijeta, ali ti obrisi jasno naznačuju njegove životne i stvaralačke zauzetosti: zavičaj (zemlju, domovinu), slobodu i smrt. Zavičaj kao obzor na kojem vječno izlazi sunce, kao toplinu i ljubav, kao istinu... Slobodu kao nadu i vjeru, kao svijetlu perspektivu, ali i kao neispunjenje, gubitak i razoćaranje. Smrt kao sudbinu, nevoljan odlazak, ali i kao sjedinjavanje s proljećem.
Možemo samo naslućivati svijet Brozićevih nenapisanih rukoveti, darove srca i uma što nam ih je pjesnik najavio za trenutak počinka "s razbijenom čašom na ognjištu, s pjesmom jačom od vina i golom istinom u rukama za odvajanje svjetlosti od tmine".

Bilješka o piscu