U žarištu raspirenih strasti - u stožeru rata i u vrtlogu promjena koje je ratovanje donosilo - stajao je General. Tako su ga svi spominjali, pravoga mu imena narod i nije znao. Premda su ga rijetki poznavali i tek najbliži suradnici viđali, bio je sveprisutan kao bog, neizbježan u mislima i razgovorima, u klicanju i jaucima na ratištu i u strahu i očaju u tišini zamračenih domova. Svakoga bi jutra ulazio u svoj kabinet točno u osam sati. Tek što bi sjeo na udobnu stolicu presvučenu crvenom kožom, s masivnoga hrastovog stola pozdravila bi ga mala pozlaćena ura skladnom frazom od osam zvonkih tonova. Odmah potom u sobu bi ušao Pauk, naklonio se, sačekao Generalov poziv i obzirno sjeo njemu nasuprot. Istodobno kroz vrata s druge strane sobe ušao bi dežurni vojnik donoseći novine i na blistavom poslužavniku dvije šalice kave, dvije kristalne čašice s rakijom i nekoliko čokoladnih keksa. General i Pauk najprije bi si nazdravili podigavši kristalne čašice, zatim bi kratkim gutljajima naizmjence ispijali kavu i rakiju, povremeno grickajući kekse. To bi potrajalo desetak minuta. Zatim bi vojnik pokupio čašice i šalice, stavio ih na poslužavnik i brzo i tiho izašao iz sobe. General bi se naslonio kao čovjek spreman na slušanje, a Pauk bi počeo govoriti. Njegovo izlaganje trajalo je pet, šest minuta, rijetko duže. Zatim bi General izdavao zapovijedi i upute a Pauk bi ih pažljivo zapisivao.

Za tih pola sata uz jutarnju kavu i rakiju odlučivalo se o životima. Zapravo se sijala smrt. U pokrajini je tutnjio rat. Iskra mržnje negdje na rubu pokrajine, u zabačenim selima, buknula je u ratni požar koji je kosio domove i ljude. S požarom rata širio se i plamen mržnje: svako novo zgarište i svaki izgubljen život s jedne i s druge strane novom bi mržnjom trovao srca i razum stotina ljudi. A tisućama drugih razum je tamnio u bolu i beznaču. Sve češće smjernost se smatrala poročnošću, a slavohlepnost se zasićivala ne sjetvom, već sjećom. Tako je sa svakim novim danom život gubio vrijednost i smrt je postajala njegovim smislom i mjerilom.

Mrak se uselio i u Generalov kabinet i u njegov razum rastočen slavom. Dane je provodio u ratovanju na kartama obješenim po zidovima kabineta, dobivene bitke prenosio bi podčinjenima kao zapovijedi i izjutra slušao Paukove izvještaje s bojišta. Radovao se smrti kao dijete slatkišima: sve poginule, na svojoj i suprotnoj strani, smatrao je zaslugom svoga genija, ratnim uspjesima i pobjedama.

- Eto, to znači talent, to je genij ratovanja! Padaju kao snopovi pred našim snagama! - likujući bi uzvikivao kad bi Pauk u svojem jutarnjem izvješću navodio desetke ili čak stotine poginulih neprijateljskih vojnika. A kad bi gubici bili veći u vlastitim postrojbama, Generalovi bi usklici bili jednako jezivi:

- Neka je slava našim hrabrim mladićima! Oni su i u smrti naša snaga i naš ponos, izraz našega visokoga borbenog morala, našega svetog domoljublja i naše nepobjedivosti. Njihova smrt naša je pobjeda!

Na svaki pa i najmanji uspjeh neprijatelja odgovarao bi žestoko: angažiranjem novih postrojba, svježih snaga iz pričuve, novim napadima, novim bitkama i, najčešće, novim pobjedama. S pobjedama je rasla i njegova slava, kipjela mu u mozgu kao magma, sve ćešće nekontrolirano izlijevajući svoju razarajuću i pogibeljnu snagu. Ali rasla je i njegova omraženost, kako u narodu, zbog sve novih i novih mobilizacija, tako i u vojnim postrojbama, zbog sve većeg broja poginulih.

Jednoga jutra, upravo kad su Generalova slava i omraženost dosegle vrhunac, Pauk bane u njegov kabinet vidljivo prestrašen, zabrinutim glasom izvješćujući o ponovnoj nadmoćnosti neprijatelja, njegovim novim pobjedama, osvajanju velikih teritorija...

Protivno uobičajenoj mirnoći i kontroli nad sobom, General skoči na noge i zgrčena lica, afektivnim glasom, gotovo višući, stane nizati zapovijedi:

- Angažirajte pričuvu... Pojačajte obranu na lijevom krilu... Odmah mobilizirajte sljedeće godište mladića... već noćas...

- Gospodine Generale...

- Bez izuzetaka, bez pardona, milom ili silom! - General odlučno zaustavi Paukov pokušaj upozorenja.

- Nema pričuve! - očajnički kriknu Pauk.

General problijedi, zaprepašten saznanjem da nema pričuve, još više drskošću kojom ga je Pauk prekinuo u izdavanju zapovijedi.

- Nemamo više snaga u pričuvi - Pauk iskoristi trenutak Generalove zanijemjelosti da bi mu što jasnije predočio situaciju. - Sve su postrojbe na bojišnici. Nema ni novaka, sva smo godišta mobilizirali...

- Kada... kako... tko je to učinio? - bjesnio je General. - Dovedi mi ga... strijeljat ću ga osobno... - cijedio je kroz zube.

- Vi ste tako zapovijedili, gospodine... - drhtao je Paukov glas.

Krv uzavri u Generalovim žilama i jurnu mu u glavu, kao grmljavina s bojišta zagluši ga njeno ključanje i zaboli njen siloviti tijek. Učini mu se da ga preplavljuje užarena čitka masa u kojoj mu se tali tijelo i rasplinjuju misli. Košmar straha i bijesa kovitlao je njima u prostoru bez svjetla i oslonca, ali samo na trenutak. Ubrzo nađe oslonac u čvrstoj odluci da mobilizira sve što je sposobno za ratovanje, i starija i mlađa godišta, makar i protiv slova zakona... Uostalom, obrana domovine ustavna je obveza i u ovom odlučnom trenutku svako je dužan da je ispuni...

Pauk pažljivo zapiše Generalove zapovijedi:

"Noćas mobilizirati sve muškarce sposobne za nošenje puške, bez obzira na starost. Unovačiti sedamnaestogodišnjake. Rasporediti ih po postrojbama na desnom krilu... Tamo angažirati topništvo i zrakoplovstvo... Tijekom sutrašnjeg dana napasti svim snagama..."

Sutradan su s bojišta stizale dobre vijesti.

Noću je premoreni General spavao snom pobjednika.

Kada je narednog jutra Pauk ušao u njegov kabinet, vojskovođa je sjedio na svom mjestu, presavijen u pojasu, raširenih ruku i lica priljubljena uz stol. Iz sljepooćice mu se slijevao tanki mlaz krvi, tekao uskim trakom do ruba stola i kapao na parket. Na podu pod stolom Pauk primijeti pištolj. Priskoči, uhvati Generala za ramena i uspravi ga. Na cedulji, zalijepljenoj zgrušanom krvlju za blještavu površinu stola, Pauk uspije djelomično pročitati tragičnu poruku:

"Vaš je sin noćas poginuo... junački... u teškim bitkama... na desnom krilu..."

Pauk spusti Generalovo omlitavljeno tijelo na stol, zagleda se u njegovo blijedo lice i prošapta glasom u kojem zadrhti prijekor:

- Bio je sedamnaestogodišnjak, gospodine Generale, to ste previdjeli!