Nitko u Sušnjima nije znao tko je donio glas o Ivanovom povratku. Pričalo se da je neka žena iz susjednog sela prošla cestom na povratku iz grada i poručila po seoskoj djeci da je Ivan viđen na željezničkoj postaji u Divači i već bi sutra mogao stići. Ali nitko nije znao ime te žene niti po kojoj je djeci poslala poruku.

Vijest je za čas obišla selo i ljudi su čitavog popodneva samo o njoj govorili, zastajali kod susreta, skupljali se u grupice, došaptavali se, odmahivali rukama i razilazili se sumnjičavo tresući glavama. Većina ih nije povjerovala u priču, ali su je neprestano prepričavali, dograđujući je novim pojedinostima, novim pretpostavkama i objašnjenjima.

Pred noć se nebo zacrnilo, oblaci su kuljali sa zapada, s mora, preko Kabla, nisko se motajući nad selom. Sijevalo je najprije daleko iznad pučine, ali su ubrzo munje započele svoju jezivu igru nad samim Sušnjima; kiša se naprosto izlila na krovove, a u kućama se plamen petrolejki gasio od siline gromova.

Nevera se udaljila naglo kao što je i došla. Uz ognjišta su Sušnjani dugo u noć nastavili priču o Ivanovu povratku. Netko je prohujalo nevrijeme doveo u vezu s tom pričom, o tome je krenuo šapat od ognjišta do ognjišta, i sve je manje bilo onih koji su i dalje odmahivali glavom, ne vjerujući u mogućnost da se Ivan vrati. "Ni to prez vraga", govorili su ljudi, prisjećajući se da je, nekoliko mjeseci nakon što su Ivana i još četvoricu mještana vojnici nasilno odveli u neki daleki logor, javljeno u selo da je jedan od njih poludio, ili se pravi ludim, ali je jedini ostao živ, spavajući među logorskim svinjama i hraneći se s njima, dok su ostali stradali od gladi i neke šuge koja je harala logorom.

Zašto taj preživjeli ne bi bio Ivan, nagađali su sada ljudi, a žene su, križajući se i šuteći značajno, podsticale vatre na ognjištima. Dugo u noć u cjepanicama je čudno cviljelo i cvrčalo, plamen je palucao crvenim jezicima visoko u kaminima i sablasne su se sjene motale po zadimljenim zidovima i niskim stropovima s pocrnjelim gredama. Kad su i posljednja vrata zaključana i posljednja žeravica prekrivena toplim pepelom, mnoge su oči ostale još dugo otvorene i uši napete, razabirući u lavežu seoskih pasa posebno neko značenje, prijetnju zla.

Riko je te večeri dugo ležao nauznak na drvenoj klupi uz ugašeno ognjište, isprepletenih prstiju na rukama savijenim ispod zatiljka, osluškujući nemir noći. U susjednoj je sobi ležala Zorka, činilo mu se da čuje njeno ubrzano disanje i škripu kreveta od njena nemirnog okretanja. Pitao se što li misli i osjeća, je li povjerovala u mužev povratak i, ako jest, kako zamišlja susret s njim i svoj budući život. Sam nije uspijevao o tome jasno razmišljati. Nije si mogao predstaviti susret s Ivanom. Više je bio zaokupljen strahom zbog Zorke. Bojao se, sada više nego ikad, da ju ne izgubi. Činilo mu se da je čitavog života zapravo čeznuo za njom, nadao se da će biti njegova i bojao se istodobno da je nikad neće dobiti. Kao dječak morao je čuvati ovce, a ona se za to vrijeme na potoku pračakala s drugom djecom. Kasnije, u školi, nikad nije sjedio u istom razredu s njom, uvijek bi ga učitelj raspoređivao u drugu neku smjenu u kojoj nije bila ona. Kao djevojka na plesovima je plesala s Ivanom, a on, Riko, stajao bi sa strane i promatrao ih, zamišljajući sebe kako joj obavija ruku oko struka.

Kada se udala za Ivana, Riko je izgubio svaku nadu. Ostalo mu je da ju potajno promatra kroz prozor kad je dolazila po vodu na seosku česmu, da je uhodi kad je nosila jelo Ivanu na njivu, da ih sakriven u grmlju promatra za vrijeme ručka na travi u sjeni nekog hrasta ili trešnje i prisluškuje njihovo intimno šaputanje i razdragani smijeh . Mrzio je te trenutke, a u isto vrijeme neodoljivo su ga privlačili, kasnije bi satima o njima razmišljao; stavljao bi sebe u Ivanov položaj, noću bi ga u ušima boljelo Zorkino strastveno šaputanje i zaluđivalo ga istovremeno, zaspao bi umoran od čudnje za njom, a sutradan bi postiženo prošao kraj nje, tiho bi je pozdravio, ona bi mu veselo odzdravila, čak vragoljasto, izazivački, ne skrivajući da u svakoj njenoj kretnji i oblini buja ženstvenost.

A onda je rat nahrupio i u njihovo selo. Bilo je vedro jesenje jutro. U trenutku kad su se na ulazu u selo, na cesti kod groblja, pojavili kamioni prekrivena ceradama, Riko se našao na crkvenom krovu, upravo je podmazivao ležišta zvona na preslici. Kamioni su stali na trgu pred crkvom, iz njih su iskočili vojnici i s uperenim puškama trkom se razišli selom. Ubrzo su se začuli povici i lomljava sa svih strana, vrata su se s treskom otvarala, vrisak i plač djece i žena bio je sve glasniji i sve užasniji. Kada su pred crkvu dotjerali prvu skupinu ljudi, udarajući žene nogama u zadnjice a muškarce kundacima u leđa, Riko sasvim prilegne uz krovni crijep, nastojeći po glasovima zaključiti što se dolje događa. Skupljalo se sve više svijeta i sve su češće padali udarci i čuli se jauci i vriskovi, a kada je oštar vojnički povik utišao gomilu, Rika je stegnulo u grlu, svakog je trenutka očekivao rafal. Proviri kroz otvor ispod zvona, dolje su s jedne strane trga stajali ljudi sabijeni u gomilu, pred njima vojnici sa strojnicama, a drugi vojnici s druge su strane trga gurali nekoliko muškaraca u kamion, udarajući ih kundacima. Riko među njima primijeti i Ivana.

Sve je to trajalo kratko, uskoro su pale oštre naredbe, upaljeni su motori i kamioni su brzo nestali kao što su i došli, kao nevera, kao pošast, ostavljajući iza sebe strku i kuknjavu, očaj i plač.

Riko je još dugo nakon što su kamioni nestali prema gradu i nakon što su se ljudi razišli s trga ostao nepomičan na krovu, sve dok seoska dvorišta nisu počela tonuti u sumračno jesenje predvečerje. Onda se spusti po željeznim ljestvama i zaputi prema kraju sela. Na baladurima su stajale žene pritisnute strahom i nesrećom koja ih je tako nenadano zadesila, jecajući prigušeno, gledajući uz cestu i po seoskim prilazima neće li odnekud doći oni koje su odveli i oni za koje se ne zna jesu li ih odveli ili su se uspjeli posakrivati i sada čekaju noć za povratak kući.

Rika je neka nejasna sila vukla k Ivanovoj kući. Prolazeći pored nje, začu Zorkino jecanje, bi mu teško, zaboli ga, a u isto vrijeme neki ga topli, uzbuđujući val oblije i potjera mu uzburkanu krv kroz tijelo. Prestraši se tog nenadanog osjećaja. Dlanovi mu se oznoje, u sljepoočicama osjeti ubrzano bilo, obuze ga osjećaj nestvarnosti, nekog čudnog lebđenja, kao da ga neka nevidljiva ruka podigne i ponese iznad dvorišta, oko Zorkine kuće.

Slijedećih je dana tumarao oko sela kao u nekom snu, u kojem su se komešale nejasne slike; samo bi sebe, i Zorku, i Ivana s vremena na vrijeme u njima prepoznao. A kad je odnekud u selo došao glas da uhićene nisu ni odveli u logor već da su ih sve strijeljali, Riko uđe u Zorkinu kuću. I ostane. Zorka ga je primila, u teškim ratnim danima teško se bilo održati bez muške ruke.

U početku se selo snebivalo, zatim postade ravnodušno, da bi uskoro ljudi prihvatili Zorkinu i Rikovu nezakonitu zajednicu kao jednu od ratnih neminovnosti, čak s odobravanjem govoreći o njihovoj radišnosti i skrbnosti.

*    *    *

Slijedećeg jutra nakon vijesti da je Ivan viđen u Divači, Riko se digao rano u zoru. Zorka je čitave te noći ostala budna, ne progovorivši s njim gotovo ni riječi, tek s vremena na vrijeme teško uzdahnuvši. Riko ju nije smetao, i sam je bio zaokupljen teškim mislima. Kad je ujutro izašao, ona je ostala ležati u krevetu, pogleda uprta u tavanicu

Riko se uputi izvan sela, u polje. Sjeo je na mekanu travu, nad njim je cvala trešnja, bijele latice za sinoćnje su nevere popadale po zelenoj travi, još bi pokoja zaigrala na jutarnjem lahoru, spuštajući se lagano na šareni tepih. Uz rub polja pružila se cesta, teže kao nemirna bijela traka, isprekidana uzvišenjima i šumarcima. Sunce se pojavi iza gola brda, zacrveni se nebo, a cesta se pred nemirnim Rikovim pogledom zabijeli gotovo nestvarna, tajanstvena, zatim postane živa, uzbibana, pružajući se pod sunčevom kuglom kao sudbina, kao životno znamenje.

Ceste su kao misli, pomisli Riko. Sad odlaze od čovjeka, putuju u daljinu, gube se negdje u maglovitim ravnicama, ili poniru u guste šume, penju se i zatim naglo nestaju iza brda; sad opet dolaze sa svih strana prema čovjeku, stapaju se u njemu, uviru u njegove dubine. Ljudi su u Sušnjima oduvijek prema cesti osjećali hladnoću, kao da im je strana, nikad upoznata. Ide tako čovjek cestom, uvijek istom, od jednoga do drugoga mjesta, od kuće do posla, godinama, desetinama godina, i uvijek osjeća kako je nevažno to što je upoznao njene zavijutke i njenu tvrdoću, jer je cesta ostala jednako hladna i jednako strana za sve te godine. Jedino kad sa ceste zakorakne na seoski put, ili se zatrži pješačkom stazom, čovjek osjeti sigurnost u koraku, toplinu prašine, bliskost granja koje ga šiba po rukama i licu dok se provlači zavičajnim krajolikom.

Na raskrižjima, na mjestima gdje pješačke staze i kolski putovi stižu do ceste, proliveni su slapovi suza, mnoge su drhtave ruke mahale dugo, dugo, dok se onaj koji bi odlazio ne bi izgubio niz cestu, daleko tamo iza šumarka ili prijevoja. Uvijek se odlazilo: u vojnike, u Ameriku, u zatvor, u svijet. Cestom su odvozili i volove na prodaju, milom ili silom, radi zarade ili zbog neplaćena poreza. Cestom se odvozilo žito, vino, voće, sve ono što je čovjeku na selu bilo drago, milo, potrebno, za što je radio, čemu se radovao. A dolazilo je zlo. Cestom su dolazili ratnici i činovnici, zabrane, kazne i otimačine. Cestom su dolazile loše vijesti: o ratovima, o bolestima i smrti. Sve što bi cestom došlo bilo je strano i značilo je nesreću. I kad bi došao čovjek, bio je to stranac i s njim bi došla nesreća: netko bi si kosom posjekao nogu, ili bi pao u provaliju, nekome bi žena pobjegla iz kuće, umrlo bi dijete, ili bi vatra progutala urod.

Ono što je cestom odlazilo, rijetko bi se vraćalo: ni ljudi, ni volovi, ni plodovi. Strani su je ljudi zamislili i gradili, stranci su po njoj dolazili i donosili nesreću, a njome su odlazili najmiliji i najčešće zauvijek.

*    *    *

Pojavio se kao siva točka na bijeloj traci. Riku je bilo odmah jasno da je to Ivan. Približavao se kao mrlja kojoj su obrisi postajali sve jasniji. S Ivanovim približavanjem u Riku je rastao plamen bezumlja. Došao je jutros ovamo pun nade da ga neće dočekati, da se Ivan neće pojaviti, da je priča o njegovu povratku naprosto izmišljena. A sada kad se uistinu pojavio na cesti, visoko gore na brdu, u Riku se nešto prolomi, nastane ponor iz kojega izbije užareni kovitlac koji mu zamagli misli.

Počeo se skupljati svijet. Nitko nije znao tko je javio da se Ivan pojavio gore na brdu, no čitavo je selo to odmah saznalo i svi su se sjatili na cestu. Vraćao se njihov čovjek, susjed, eno ga dolazi cestom, u to više nema sumnje, blizu je već, korak mu se zamjećuje i mahanje ruku.

Ljudi se zaustave na kraju sela, okrenuti suncu i cesti. Iza njihovih leđa stajala je Ivanova kuća, zatvorenih škura. Zorka se nije pojavila. Ivan je već blizu, eno ga kod groblja. U gomili se stiša žagor, nastade muk. I kad se Riko odnekud pojavi i ubrza pokraj ljudi u Ivanovu kuću, gomila ostade nepomična i nečujna. Sunce se bilo već visoko podiglo, nad tlom je treperio zrak dižući se od vruće prašine prema vrhovima mladih hrastova što su opareni toplinom mirovali s jedne i s druge strane ceste. A iznad uzdrhtaloga zraka, na blijedom plavetnilu neba kao da je visjelo kobno, suncem ispisano pitanje: da li je moguće? Da li je moguće da se Ivan vraća, da dolazi cestom kojom se uvijek samo odlazilo, kojom je i on, Ivan, silom odveden, i to zauvijek, tako su mislili svi u selu za sve ovo vrijeme što je proteklo od onoga strašnog popodneva. Je li moguće da se vraća logoraš, neuk čovjek koji je iz ove neuke seoske sredine odveden u daleku neprijateljsku zemlju, u logor, odakle se nitko nije vratio. To se pitanje jasno razabiralo u glasovima seljaka već sinoć nakon vijesti o Ivanovu povratku, a pogotovo jutros dok su se skupljali na cesti. Neki su ga glasno izgovarali, drugi klimanjem prihvaćali i odmahivanjem davali nedvosmislen odgovor. Kako se Ivan približavao, pitanje je postajalo sve značajnije, više se nije izgovaralo, ono je sada bilo prisutno kao disanje, kao osjećaj, kao misao, imalo je snagu znamenja i prerastalo u slutnju zla.

Ivan stiže na stotinjak metara od ljudi koji su još uvijek stajali u gomili mirni i bez glasa, kad se iznenada iza kuće pojavi Riko, s dvocjevkom, blijed u licu, suđenih očiju, brzih kretnja, dugim se koracima uputi preko gumna, poče najprije pored ceste, a onda naglo stupi na nju, svega desetak metara ispred Ivana, podigne pušku i opali. Ivan padne u prašinu.

Pucanj odjekne silovito, narod se zatalasa i jekne krikom, ali ljudi ostanu zbijeni i kao ukopani još nekoliko trenutaka, dugih kao vječnost, i mučnih jednako tako.

Tih nekoliko mučnih trenutaka, u kojima su svi osjećali da treba nešto učiniti, ali nitko nije znao što, Riko je odstajao na cesti, pokraj Ivanova tijela sklupčanog u prašini. Onda pogleda prema selu, učini mu se da su se zavjese na Ivanovoj kući pomakle, svrne pogled na ljude, zatim odbaci pušku u stranu i zaputi se prema groblju, ubrzavajući korak, pa potrči, za njim su se na cesti dizali žuti oblačići prašine, ubrzo stigne do šumarka i tu skrene u hrašće.

Ljudima bi jasno da se nikad neće vratiti. I prihvate to s olakšanjem. Izraz njihovih lica kao da je govorilo: tako je moralo biti, takva je sudbina ceste, njome nema povratka, po njoj u selo može doći samo zlo i nesreća. I smrt.