Kovčeg su konopom spustili u žutu blatnjavu vodu što se nakupila na dnu svježe iskopane rake. Kiša je lijevala i ljudi su uokolo stajali pod kišobranima. Uz grob je jecala pokojnikova žena, blijeda lica uokvirena crnim rupcem. Svećenik, koji je stajao s druge strane groba i nestrpljivo tapkao malim crnim cipelama po blatu, skrati molitvu i lopatom što mu je doda pogrebnik zahvati malo ljepljive zemlje i baci je na kovčeg. Isto učini i pokojnikova žena i još nekoliko ljudi koji su stajali u blizini. Zatim se svi brzo raziđu. Pogrebnik nabaca nekoliko lopata blata u raku tek da prekrije poklopac kovčega pa i on požuri za ostalima.

Groblje ostane prazno. Kiša je i dalje pljuštala i s grobnih ploča ispirala blato što su ga ljudi nanijeli cipelama.

Već se počelo mračiti kad se na ulazu u groblje pojavi žena s kapuljačom načinjenom od jutene vreće. Pognuta, ogledavajući se, dođe do otvorena groba, klekne u blato i zaplače. Bolni krik jekne ponad križeva i zamre u čempresima.

Noću kiša prestane, oblaci se raziđu i na nebu se zacakle zvijezde. Mraz se uhvati tla. Nad otvorenim grobom žena je svu noć tiho jecala. Pognuto joj je tijelo drhtalo u mrzlini i boli. U zoru se smirilo.

*    *    *

Zvala se Ana, ali su je u selu svi zvali Brižna Ana ili jednostavno - Brižna. U seoskom žargonu riječ brižna bila je bliže značenju jadna nego skrbna, nikad se nije pridavala ni ludim ni zlim osobama, jer se njome više izražavala simpatija ili sažaljenje, nego odbojnost ili osuda. A Ana je bila upravo takva - brižna: dobra i nesretna. Selo ju je zavoljelo još kao lijepu i pristojnu djevojčicu. Sva su se seoska djeca voljela s njom igrati.

U školi je bila među najboljima, lijepo je pjevala, bila je vesela u društvu i nikad se nije nametala. Izrasla je u prekrasnu djevojku. Seoski su je momci danju gledali i noću sanjali, a stariji ljudi isticali kao primjer skromnosti i lijepa ponašanja.

Nitko nije znao da je zaljubljena u Petra. Svoju je ljubav krila duboko u srcu, jer on je bio mnogo stariji od nje, momak za ženidbu, i išao je s njenom starijom sestrom Marijom. Ubrzo su se i vjenčali i Petar je došao živjeti u njihovu kuću koja je bila prostranija od njegove i bez muške ruke. Od tog trenutka Ana je ljubav prema Petru zauvijek potisnula u najdublji kutak svoje nesretne duše, ušutjela je, sva se uvukla u se, preko lica spustila veo tuge, pomno krijući svoju tajnu i bježeći od ljudi u strahu da je ne otkriju.

Ljudi su promjenu u njenom ponašanju pripisali bolesti. Govorili su: neće zlo na zle i opake, već na dobre i plemenite! I žalili je. Samo su je zlobnici nazivali ludom, podrugujući joj se.

A ona se sve više povlačila u sebe i u samoću, izbjegavajući susrete i razgovore sa susjedima, čak i s ukućanima. Prolazili su tako mjeseci i godine, svi su se pomirili s njenim stanjem, uvjereni da je riječ o neizlječivoj bolesti "u glavi", kako su govorili. Boljelo ju je sažaljenje koje bi otkrivala u očima ukućana i susjeda u rijetkim susretima njihovih pogleda s njenim. U tim bi se trenucima brzo udaljila u strahu da ne proniknu u njenu tajnu. Skrivena iza prozorske zavjese, gledala bi Petra kako radi u dvorištu, kako odlazi u polje i kako se pred noć umoran vraća, za večerom bi mu ispod rupca spuštenog na čelo upućivala blage poglede pune ljubavi i brige zbog njegova umora i kroničnog kašlja. A on bi je kriomice pogledavao jednako brižnim pogledom u kojem bi ona prepoznavala i nedoumicu i zabrinutost i sumnju. Kad bi svi pošli leći, ostajala bi pospremati u kuhinji i kasnije bi iz svog sobička na kraju hodnika osluškivala noćne zvukove, hvatajući svaki šapat i šum iz susjedne sobe u kojoj su spavali Petar i Marija. Bol joj je stiskala dušu i lomila tijelo ispruženo na željeznom krevetu. Zaspala bi s mislima na Petra i budila se zaokupljena njime. Usrećivala ju je njegova blizina i onaj plamićak topline i nježnosti u njegovim plavim očima, koji bi zamijetila svaki put kad bi im se nakratko pogledi sreli. U tim bi trenucima osjetila isto uzbuđenje koje ju je pročelo i one davne večeri kad je poslije večernjice ostala sama s njim pod crkvenim trijemom. Prišao joj je, čvrsto zagrlio i poljubio u obraz. Tada je u njegovim očima prvi put vidjela onaj plamičak. "Najljepša si i najbolja cura u selu. Šteta što nismo vršnjaci", šapnuo je. Izvadio je iz džepa maleno okruglo zrcalo i pružio joj ga. "Da me se sjetiš, ponekad", reče i udalji se u nož.

Čuvala je to zrcalo kao najveću dragocjenost.

*    *    *

Bolest ga je slomila naglo i nenadano.

Pred smrt ušla je u njegovu sobu. Bila je to njegova želja koju joj je prenio po Mariji. Ležao je blijed i iscrpljen. Kad mu se približila, lice mu se razvedri. Ništa nije rekao. I ona je šutjela. Onda on polako izvuče ruku ispod bijele plahte i uhvati njenu ruku. U njoj je stiskala malo okruglo zrcalo. Nije ga skrivala i kad ga on primijeti, ruka mu zadrhti. Čvrsto joj stisne prste. U plavim mu se očima nakupe suze. Osjetivši da će i sama zaplakati, istrži iz sobe.

"Sada si moj, konačno moj, jedino moj", nad grobom su šaptale njene prozeble usne. "U smrti mi te nitko ne može uzeti. Ostajem s tobom zauvijek, Petre, ja jedina, zauvijek s tobom. Svi su otišli, i žena tvoja, i majka, i braća, i prijatelji... svi koji su te imali, koji su bez suzdržavanja gledali u tvoje lijepe oči ispunjene dobrotom, svi koji su te tapšali po širokim ramenima, stiskali ti jake ruke, grlili te, ljubili preplanulo lice. Oni su sada okupljeni u kući, spominju te i žale, griju se kod ognjišta i piju vino. Samo sam ja s tobom u ovoj mrzlini i blatu, tu je moje mjesto, jedino tu, uz tebe, sada i zauvijek, ovdje i tamo na nebu, u jednom toplom kutku izdvojenom samo za nas, da utonem u tvoj blagi pogled i da tamo ostanem vječno, da te ljubim i služim..."

Šapat se kao drhtava molitva širio preko smrznutih grobova. Riječi su, sve tiše, nošene hladnim vjetrom, zamirale u stožastim krošnjama. U zoru, s prvim tracima svjetlosti, zavlada tišina.

Grobar je dugo stajao podalje, zagledan u žensku priliku preklopljenu nad otvorenim grobom, neodlučan bi li joj prišao ili je ostavio u bolu i tuzi. Njena ga preduga nepomičnost ustraši te joj se oprezno približi. Prepoznavši je, stavi joj ruku na rame.

- Brižna! - jeknu grobar.

Stajao je pred ukočenom ženom zaprepašten. Skine vreću kojom je bila pokrila glavu. Lice joj je bilo izrazito bijelo, obrve posute injem. U sklopljenim rukama, između čvrsto stisnutih prstiju, držala je malo okruglo zrcalo.

- Brižna! - ponovi grobar sada tišim, drhtavim glasom, koji se raširi ponad križeva i kao hladan zapuh stopi s jutarnjom svjetlošću visoko u vršcima čempresa.