Ruševina je bila pozlaćena suncem. Prepoznavao je kamenje. Ono je u njemu budilo uspomene i bol. U svakom je kamenu oživljavalo poneko sjećanje, svijet djetinjstva stvarao se tako pred njim kao u razbijenom ogledalu, u naoko nepovezanim sličicama koje je nastojao složiti u cjelinu. Uspijevao je u svijesti stvoriti slike nekih dijelova kuće koja je tu ranije stajala, one kutke koje je u djetinjstvu najviše volio i koje je u sjećanju najjasnije ponio iz rodnog doma u život kroz koji je kasnije prolazio. Sada, dok je obilazio oko ruševine, u njegovo su se srce, kao iz nekog drugog svijeta, premoščujući vremenski ponor, slijevali potoci uspomena, draga lica, blagdanska zvona, rastanci ispraćeni suzama i zabrinutošću.

Sjetio se i svog odlaska. Bio je ispraćen maglovitim jutrom i majčinim suzama. Dok se školovao, vraćao bi se za školskih praznika, kasnije sve rješe, a otkad su mu umrli roditelji više nije ni dolazio. A želio je doći, jer je, gdjegod se našao za sve vrijeme školovanja i kasnijeg bivanja i rada, osjećao da je tamo privremeno, tek u prolazu, a da zauvijek i potpuno pripada ovamo u ovaj kraj i ovu kuću, koje sada više nema. Godinama nije nalazio vremena, a planirao je i govorio svojima kako će svi zajedno krenuti u selo bar na nekoliko dana. Uvijek bi ga što preće i važnije u tome spriječilo i sve se odgađalo za iduće ljeto, za neku bolju priliku. Vrijeme je tako protjecalo između nebodera i učionica, ujutro bi odlazio "na posao", vraćao bi se "u stan", a s ukućanima i prijateljima razglabao bi kako će predstojećeg ljeta konačno dio godišnjeg odmora provesti "doma".

Sada je stajao kraj ruševine tog doma, očiju ispunjenih suncem i suzama. Dojurio je čim je saznao da mu se rodna kuća, u kojoj godinama već nitko nije stanovao, srušila. Sjeo je u auto i došao sâm, ništa ga sada nije moglo spriječiti. Da je došao ranije, kuća se sigurno ne bi srušila, bio bi to spriječio po svaku cijenu.

Razmišljao je o tome dolazeći ovamo. Spuštajući se novom asfaltiranom cestom prema selu, jedva prepoznavajući krajolik pitom i pun zelenila, još je jednom zaključio, kako je to činio često u životu, da uvijek i svukud stiže prekasno, da mu naprosto bježe događaji, propadaju prilike i pred očima nestaju vrijednosti. Tako je i o povratku u rodni kraj godinama samo razmišljao i planirao kako će obnoviti kuću i oko nje urediti cvjetnjak, posaditi voćke i podići vinograd. Mogao bi tada tu zajedno s obitelji provoditi vikende i godišnje odmore, bio je siguran da bi se djeca tome veselila, a i sam bi tu našao sigurnost i spokoj koje nigdje drugdje nije nalazio. Gotovo nije bilo dana da o tome nije razmišljao. I u najtežim trenucima pomisao da će jednom opet imati pravi dom smirivala ga i ohrabrivala. Pravio je i sasvim konkretne planove, crtao skice kuće kakve se sjećao i preuređenja koja bi trebalo učiniti i pokazivao ih svojima. Djeca su se oduševljavala, dodavala bi skicama nove ideje, ispunjavala okoliš objektima svojih želja. Sve je, međutim, ostalo u željama i skicama, te planove nije nikad uspio ostvariti.

Sada je bilo kasno. Kuća se srušila od napuštenosti i nebrige i s njom su zauvijek srušeni i njegovi planovi za njenu obnovu i povratak. Stajao je eto sada ovdje sâm i očajan nad ruševinom posljednje nade da će opet jednom doživjeti onu slobodu i sigurnost kojima je bio ispunjen dok je ovuda kao dječak bosonog pretrčavao široke prostore, tabanima osjećajući čvrstoću zemlje i toplinu prašnjavih staza. Nikad kasnije nije doživio taj osjećaj, a godinama je upravo takvu slobodu i sigurnost trebao i uzalud pokušavao naći u skućenim stanovima, hladnim učionicama i uličnim metežima kojima se kretao s osjećajem da je u njih dospio nekom greškom, da im ne pripada i da se kroz njih kreće uvijek izložen svakom napadu, kao bijela ptica u šarenom jatu.

Iz ruševine pred njim virili su dijelovi zatrpanog namještaja, noge stolova i stolica, polomljena vrata starih ormara i škrinja. U jarkoj sunčevoj kupki čitav je prizor djelovao nestvarno, kao u kakvoj bajci u kojoj će se svaki čas pojaviti dobri starčić, udariti dlanom o dlan i u trenu će se gomila kamenja i polomljenog namještaja pretvoriti u skladni i topli dom koji je ranije ovdje stajao.

Pažnju mu privuće odsjaj s nekog predmeta koji je očito bio zatrpan, a sunčeva se zraka igrala na nekom njegovom metalnom dijelu do kojeg je doprla probivši se između kamenja. Prišao je tom mjestu i stao odbacivati kamenje, ne bi li dopro do zatrpanog predmeta. Taj posao potraja. Obli ga i znoj dok je, klečeći, uspio proširiti otvor toliko da je jasnije mogao razabrati zatrpani predmet. Učini mu se poznatim. Odmakne još nekoliko kamenova, zatim se prigne i otpuhne prašinu s gornje površine. Više nije bilo sumnje: dolje je bio djedov bavul.

Srce mu stane jače udarati, što od umora i sunca, što od uzbuđenja. Sjedne i obriše maramicom oznojeno čelo. Osjeti kako mu uznemirena krv zvoni u ušima. Učini mu se da u toj zvonjavi raspoznaje zvukove djetinjstva, onaj sklad crkvenih zvona u nedjeljna jutra kad bi s djedom odlazio na misu.

- Si li pronat, mali?

- Ja, nono, homo.

Djed bi ga držao za ruku a on bi uz njega koračao srca velikog do neba i do vrha ispunjenog ponosom i radošću.

Poslije mise otrčao bi ispred djeda kući i čekao ga pred vratima. To je bio trenutak kada mu je djed dopuštao da uđe u njegovu sobu. Dječak se tome radovao više nego bilo čemu drugome, a imao je i razloga. Ta djedova soba bila je najzanimljiviji i najsvečaniji prostor ne samo u kući, već uoče u dječakovu svijetu. U nju bi rijetko ulazio, jer ju je djed zaključavao, ali kad bi mu to dopustio, što se obično dešavalo nedjeljom poslije mise, bile su to prave svečanosti, uzbudljivi trenuci ljepši od nedjeljnih misa i rijetkih odlazaka na sajmove i u grad.

- Gledaj, mali, i čuvaj da ča ne razbiješ.

A imalo se što gledati u toj djedovoj sobi. Bila je mala i mračna kao i sve ostale sobe u kući, bijelo okrečenih zidova sa crvenom crtom povučenom pola metra ispod stropa i sa crvenim ružama otisnutim u vertikalnim redovima od te crte do poda. Na zidovima su se u širokim izrezbarenim drvenim okvirima nalazile fotografije. Bilo ih je mnogo, pedesetak, možda i više. To su bili dječakovi zrmani, stričevi i tetke, bake, djedovi i još dalji preci. Bilo je tu muškaraca strogih pogleda, žena u kičastim šeširima, dječaka u kratkim hlačama i bijelim dokoljenkama, djevojčica u dugim bijelim haljinama s buketima ruža u naručju; bilo je i brkatih vojnika, staraca naslonjenih o štap i starica s djecom u krilu.

- To su naši stari. Prez njih ni nas ne bi bilo. Pokoj in duši, su bili dobri ljudi, bolji od nas.

Djedove su riječi imale svečani ton i zvučale su onom tajnovitošću kojom su i svećenikove prodike ispunjavale crkvu. Djed ih je izgovarao polako i tihim glasom, kao za sebe; dječak ih nije sasvim razumio, ali ih je osjećao kao nešto vrlo važno, i sam se tako, uz djeda, osjećao važnijim.

Kad bi ostao sam u sobi, jer ga je djed uvijek neko vrijeme ostavljao samog, prepustio bi se drugim privlačnim stvarima kojima je soba obilovala, ali bi stalno osjećao prisustvo ljudi s fotografija i ponašao se kao da je izložen njihovim ozbiljnim pogledima.

Najveći dio sobe zauzimao je starinski krevet. U kutu do prozora nalazio se oveći okrugli stol. Njegove četiri noge nosile su dvije drvene ploče postavljene jedna ispod druge na dvadesetak centimetara. Prostor između njih bio je pregrađen u četiri police. Na stolu su bile poredane najljepše i najprivlačnije stvari: razne britvice, kosiri, ogledalca, sipine kosti, školjke, praćke, naočale, povećala raznih oblika i veličina, flašice, staklene ptice, udice, gumene loptice, špekule fantastičnih boja, razne kutijice s novčićima, markicama i značkama, bilo je tu manjih i većih zvona, olovnih vojnika i stotinu drugih stvari. Na policama su se također nalazili mnogi zanimljivi predmeti: razni konopčići, svjetiljke, svijeće, viskovi, lokoti i ključevi, zatim novine, pisma, ispisani i neispisani papiri...

- Kako najdeš, tako pusti! Smo se kapili? Jenu si stvar moreš izabrati i uzeti, samo jenu...

Djed bi zatim izašao. Dječak je ostajao sam, stojeći kraj stola, očaran. Pažljivo je razgledavao stvari, najprije one koje je zamjećivao prvi put, a takvih je uvijek bilo, jer ih je djed donosio sa svojih šestih putovanja u grad ili sa sajmova. Dječak bi uzimao predmet po predmet u ruku, okretao ga, otvarao, isprobavao, a onda bi ga vratio točno na mjesto gdje je prije stajao. Neke bi predmete vraćao teška srca. Na primjer kosiriće na zatvaranje. Djed ih je imao na desetke, raznih oblika i veličina. Najviše ih je bilo s bijelim ili žutim koštanim dršcima. Njih je najviše volio i najčešće bi sebi uzeo neki od njih, odrižući se mnogih drugih divnih stvari. No, djedova je odluka da za svakog posjeta može uzeti samo jedan predmet bila neopoziva. U igri sa seoskim dječacima bi kosirić ubrzo izgubio, ispao bi mu kroz rupu na džepu ili bi mu ga ukrali. Za idućeg posjeta djedovoj sobi izabrao bi drugi. Djed je znao za tu njegovu ljubav i za probleme zbog rupe na džepu pa bi uvijek donio po koji novi kosirić i stavljao ga na stol.

Nakon što bi razgledao sve predmete sa stola, okrenuo bi se igrama. Bilo ih je različitih, stajale su posložene na polici iznad stola, svaka u svojoj kutiji: razne slagalice, čovječe ne ljuti se, domino, šah, tombola. Uzeo bi neku od njih, sjeo na pod i započinjao igru, zamišljajući protivnika i igrajući umjesto njega. Uvijek bi pobjeđivao. Zatim bi igru vratio na policu. Približavalo se vrijeme djedova povratka, a to je značilo da mora odlučiti koji će si predmet ovoga puta izabrati. To je bila živa muka. Koji god izabrao, ispunit će mu samo jednu želju, a značit će odricanje od ispunjenja svih ostalih. A njegovo je uzbuđeno srce bilo puno i prepuno raznih želja, kao i soba predivnih stvari.

Kad bi se djed vratio, na redu je bila škrinja. Stajala je na podu kod kreveta, do uzglavlja. Nije to bila škrinja poput one u kojoj je baka držala brašno i koju su svi u kući nazivali noninom banjkom. Nije bila ni poput mamine banjke, u kojoj se čuvala posteljina, stolnjaci i ručnici za svečane prigode. Djedova je škrinja bila manja i ljepša, okovana željeznim ukrasnim okovima. Imala je dvije prekrasne metalne ručke za nošenje i ovalni dubok poklopac s ključanicom koja se zaključavala malim žutim ključem. Tu prekrasnu škrinju, koju je djed čuvao više od bilo čega drugog, ne dopuštajući nikome da je otvara, premješta ili sjedi na njoj, svi su ukućani nazivali jednostavno - bavul. Kad je trebalo, djed ju je otvarao s najvećom pažnjom, a prema njenom sadržaju odnosio se gotovo sa strahopoštovanjem. U bavulu su bili spremljeni razni dokumenti, svjedodžbe, ugovori, testamenti, pisma i drugi papiri i slike. U posebnom pretincu bili su pohranjeni dragocjeni predmeti: lančići, narukvice i broševi, jedna brijača britva s drškom od slonovače, jedna kubura, nekoliko medalja i jedan džepni sat sa zlatnim lančićem. Djed nije dopuštao da se ti predmeti diraju. Kad je bio dobre volje i ako je imao vremena, stavio bi bavul na krevet, pažljivo okrenuo ključ i podigao teški poklopac. Djed bi sjedio na stolici s izrezbarenim naslonom i sjedalom ispletenim od preparirane žute slame, a dječak je stajao kraj njega, očekujući koji će predmet djed danas izvaditi iz bavula. Uvijek je izabirao samo jedan predmet, svaki put drugi, i o njemu, zapravo o njegovu vlasniku, ispričao bi uvijek novu priču. Bile su to duge priče koje bi dječak slušao s velikim zanimanjem, jer je djed pričao zanimljivo, dubokim glasom koji se širio sobom sasvim je ispunjavajući. Riječi je izgovarao tonom koji je djelovao uvjerljivo i tajnovito. Obično bi počinjao hladno:

- Mali, viš tu uru? Znaš čigova je bila? Ne znaš, aš si zabija, misliš samo na igru i štupidece, a ne na ono ča ti ja povidan od naših starih. Eee, mali, mali! Nigdar ne pozabi da ki nima za sobon, nima ni pred sobon. Ako se ne obrneš, ako zabiš od kud si doša, od kega si poteka, nećeš znati kamo naprid i niš od tebe ne bude.

Zatim bi nastavio toplijim glasom, njišući džepnu uru na lančiću pred dječakovim licem:

- Tu uru je nosija tvoj pradid. Nosija ju je u đepiću od prsluka vavik kad bi poša na samanj ili u crkvu. Na samanj bi hodija jašuć na konju. Bija je to veliki gospodar i pravi čovik. To se vidi i na oven kvadru - pokazao bi na veliki izrezbareni okvir na zidu u kojem je, ispod stakla, na pošutjelom kartonu bila zalijepljena fotografija brkatog starca u visokim čizmama, sa šeširom na glavi, strogog pogleda uprtog naprijed, "pravo u mene", pomislio bi dječak svaki put kad bi pogledao prema tom svom slavnom pradidu, velikom gospodaru i pravom čoviku. Djed bi zatim ispričao priču o uri, uvijek novu dogodovštinu u kojoj bi se pradid još jednom iskazao svojom hrabrošću, dobrotom ili poštenjem. Pripovijedanje bi obično završilo poukom:

- I ti biš moga tako, mali. Spodobaš na pradida, ako pojdeš njegovin puton, moga biš postat pravi čovik.

"Niti sam išao njegovim putom, niti sam postao pravi čovik", prođe mu kroz misli dok je, klečeći nad ruševinom djedove sobe i pradjedove fotografije, odgrtanjem kamenja pokušavao doprijeti do onoga davnog i divnog vremena u kojem su ga djedove priđe i sve one stvari s njegova stola i iz bavula ispunjavale najljepšim osjećajima koje je čedno upijalo njegovo veliko dječačko srce, a koji su kasnije kroz godine izblijedjeli ili posve iščezli iz njegova srca i sjećanja.

Trebalo mu je dosta vremena da dopre do bavula i oslobodi poklopac, radeći u groznici uzbuđenja i radoznalosti, pitajući se što će ugledati kad ga podigne. Zapravo, očekivao je prazninu. I bio je u pravu. Kad je konačno uspio podići poklopac, u bavulu nije bilo ni testamenta, ni medalja, ni pradidove ure ni ostalih dragocjenosti koje je djed s onolikom pažnjom čuvao i pričama oživljavao i veličao. Bavul je bio prazan. Tko zna tko je i kada odnio njegov sadržaj. A kamenje što se srušilo polomilo mu je bočne strane. Kroz nastale pukotine na dno se taložila prašina.

"Klečim li ja to pred razbijenim djedovim bavulom na kraju stranputice kojom sam dosad išao, ili na početku novoga puta", zaboli ga pitanje na koje nije znao odgovor. Pokušavao je naći nekakvo opravdanje za sebe. Učili ga o silnim bogatstvima zemlje i herojskoj povijesti naroda, ali mu nikad nitko nije veličao stare škrinje i djedove priče. Zar je onda čudno što je vrijeme izbivanja utišalo zvonjavu crkvenih zvona i djedovo kazivanje o precima koji su bili bolji od nas i što je bavul s dragocjenostima bio odgurnut u neki zabačeni kutak njegove svijesti? Tek sada i ovdje na ruševini rodnog doma potisnuta su osjećanja izbila prvotnom snagom, šiknula su kao plamen u svijest i oštro zaboljela u srcu.

Vjetar je ublažavao vrelinu dana i oznojeno mu čelo. Beznadnim je pogledom gledao u bavul iz kojeg su vrtlozi vjetra podizali oblačiće prašine. Šumile su krošnje obližnjeg borika. Tamo je groblje, tamo je djedov grob.

- Vetar, nono, vetar. I prah.