Susreti s pokojnicima bili su neizbježni. Najčešće bi ga posjećivala Ana. Dolazila je noću i spašavala ga iz mučna sna upravo u trenutku kad bi se kakvo dlakavo čudovište ustremilo na njega, ili bi se prema njemu valjala podivljala mutna bujica a on bi uzalud pokušavao popeti se na spasonosno uzvišenje, nemoćan pomaknuti noge zaglibljele u gnjecavo blato. Stavila bi mu ruku na oznojeno čelo i on bi se budio iscrpljen strahom, u sendviču znojem natopljene posteljine. Ana bi sjedila u tami na rubu kreveta do njegovih nogu i šutjela, a on bi ležao nepomičan, susprežući disanje i bojeći se pomaknuti noge ispod pokrivača da ne dodirne njeno tijelo, koje u mraku nije mogao vidjeti, ali ga je osjećao tu sasvim blizu u dnu kreveta. Ta ukočenost i mučna tišina trajali bi dugo, obično bi ga već ponovo hvatao san kad bi začuo njen tih, drhtav glas. Pribojavao se da će ga osuđivati, a ona bi mu se obraćala puna brige i razumijevanja:

"Nisi ti kriv, Marko, ne izjedaj se... I ne tuguj za mnom, pazi na sebe i nemoj se zapustit..."

Njene bi ga riječi sasvim razbudile. Onda bi ona tiho izašla, vrata bi se za njom bešumno zatvorila, a on bi ostao skvrčen u prostranom hladnom krevetu, očajan i bespomoćan.

Drugi bi se pokojnici usred noći naprosto stvorili u sobi, prekoravajući ga oštrim riječima. Ili bi njihovi glasovi dolazili iz daljine i uvlačili se u njegove uši i svijest, razdirući ga svojim ledenim oštricama.

"Gdje ti je srce, Marko? Iskljuvali ga gluhani, a!?"

Znao je dobro zašto pokojni Vinko, Anin otac, spominje gluhane. A nije u pravu. Nisam ja išao gore u planinu u lov na gluhana po svojoj volji i za svoje zadovoljstvo, opravdava se Marko sam pred sobom, jer sada je kasno za objašnjenja i isprike pred drugima. Više nema kome reći da ga je u lov pozvao Jerko, a njega nije mogao odbiti, jer je o njemu ovisio njegov ugled i mnogi veliki poslovi. Da je znao kako će se Ani upravo toga vikenda pogoršati zdravlje, bio bi ostao uz nju, ne bi išao u planinu i Jerko bi to razumio.

"Sprema se nevera, u planini će mećava", upozoravala ga je toga ranog subotnjeg jutra dok je oblačio lovačko odijelo.

Izašao je na verandu; nad morem je tutnjala južina.

"Ma kakva nevera!" nastojao ju je smiriti, iako mu se i samom činilo da se vrijeme pogoršava.

"Ostani doma, Marko, vrijeme je sve gore, a ni meni nije dobro..."

Navukao je čizme i uzeo karabin.

"Znaš da moram ići, Jerko me čeka."

Nervozno je izašao.

U planini je doista bila mećava. Čitav su dan i noć proveli uz vatru u lovačkoj brvnari. Tek sutradan se vrijeme proljepšalo pa su krenuli u potragu za tetrijebom, ali ih lovačka sreća nije poslužila. Vratili su se praznih ruku. Kasno navečer spuštali su se prema gradu šutke, umorni i razočarani. Kad su se razišli i kad je Marko krenuo prema svom stanu, preplavi ga nemir i zla slutnja koje nikako da se oslobodi. Požurio je uz stubište i pred vratima stana zastao zadihan. Čelo mu se orosilo hladnim znojem...

Anu je našao u naslonjaču, mrtvu. Nije nikome rekao da je s police visjela telefonska slušalica. Ni da je na noćnom ormariću ostala prazna bočica koju je donio iz ljekare dva dana ranije...

"Bog je tako htio", šapnula je jedne noći Ana.

"Nikad se ne ćeš iskupiti zbog svoje samoćivosti", prekoravao ga Vinkov glas.

"Tvoja te sujeta zaslijepila i kad si majku strpao u ubožnicu", optuživao ga glas pokojnog oca.

"Znaš dobro da smo živjeli u skučenom stanu u kojemu nije bilo sobe gdje bi spavala..."

"Jer ti je radna soba bila preča od majke!" na dušu bi mu se svalio nov teret.

"Anu si nagovorio da napusti studij i da se uda za tebe, jer je netko trebao brinuti o tvojim košuljama i dočekivati tebe i tvoje pajdaše s ručkovima i večerama", optuživala ga Anina majka.

"Volio sam ju", pokušavao se opravdati ujutro poslije mučnih razgovora s pokojnicima. Nakon kave i čašice rakije čak bi smogao snage da im se suprotstavi: "Niste ni vi bili bolji!"

Ali pokojnici ga nisu mogli ćuti i nikakvo otkrivanje njihovih grijehova i gadosti koje su za života počinili nije moglo opravdati njegove, niti umanjiti njegovu grižnju i bol. Razdirao ga prezir prema samome sebi zbog mnogočega što je u životu učinio, još više zbog onoga što nije učinio, a mogao je i trebao. Neučinjeno ga je boljelo jače. Grižnja mu se nastanila u svijesti kao vrelo olovo i on je sve dublje tonuo u tu razornu magmu, nemoćan da se izvuče, ne nalazeži ni najtanju slamku...

*    *    *

Anu su sahranili na groblju u rodnom selu. Ostala je pod humkom zemlje koju je toliko voljela i za kojom je cijeloga života čeznula, zatomljujući tu želju za povratkom "na starinu" da bi udovoljila mužu koji je svoje životne planove vezao za grad. Sada leći u sjeni razgranatih borova gdje počivaju i njeni preci.

Nakon pogreba Marko se nije zadržao u selu, vratio se u grad gdje ga je dočekao prazan i hladan stan i posao kojemu se više nije radovao. Izbjegavao je susrete s prijateljima i znancima, jer je u njihovu mlakom stisku ruke i u riječima sućuti osjećao neiskrenost, a u pogledu im je čitao kako ga smatraju krivcem za Aninu smrt. Činilo mu se da na ulici svi okreću glavu od njega, ili ga motre ispod oka s predbacivanjem i osudom, čak i oni koje je jedva poznavao. Počeo je rjeđe izlaziti. Na posao i s posla išao je sporednim ulicama. Poslovne ručkove i večere nastojao je izbjeći, a pozive na uobičajena drugarska sastajanja, kartanja i lovove nije prihvaćao, opravdavajući se zauzetošću i lošim zdravljem. Nakon nekog vremena takvi pozivi više nisu ni stizali.

Povremeno bi se javila misao da mu se sve to samo prižinja, da mu nitko ništa ne predbacuje i nitko ga ne osuđuje, jer ljudi imaju svoje brige i ne zaokupljaju ih njegove, zapravo i ne znaju za njegove sumnje i osjećaj krivnje, jer i sumnja i krivnja rastu i šire se kao trnovita šikara samo u njemu. Ali kad bi izašao u grad, opet bi ga dočekali osuđujući pogledi prolaznika i sve hladniji i mučniji susreti s prijateljima.

Onda su počele noćne more. Nesanice. Parnice s pokojnicima. Ujutro se budio dok su se traci mraka još povlačili po sobi i risali sablasna lica na stropu i zidovima. U lelujavim portretima prepoznavao je poznata lica pokojnika, svojih najbližih koji su mu izricali presude, ali i mnogih drugih koji su mu za života bili bliski, a sada se pojavljuju kao tamne sjene prošlosti da bi ga zasipali optužbama. Želio ih se osloboditi, ali nikako da se trgne iz polusna, čak ni pomaknuti se nije uspijevao, ležeći nauznak, ukočen, kao začaran avetinjskim likovima i njihovim glasovima što su ga u valovima preplavljivali. Njihove riječi izlijetale su kao snopovi oštrih sulica i ranjavale mu dušu. činilo mu se da su to one iste riječi koje je sam, iz dana u dan, godinama, nekontrolirano odapinjao prema svima oko sebe, nesvjestan koliko su bola nanosile drugima, a sada mu se vraćaju sa svom oštrinom i razornim učinkom.

*    *    *

Nakon majčine smrti Nino je dolazio sve rjeđe i sve bi se kraće zadržavao. Od malena je bio naviknut da se u kući razgovara samo o njegovim željama i planovima, a roditelji su bili tu da ih ostvaruju. Dok je studirao i dok je majka bila živa, dolazio je češće, donosio bi rublje da mu ga majka opere i izglača i s njom bi satima potajno razgovarao, dakako, o svojim mladenačkim brigama. Marko se ne sjeća da se ijednom poveo razgovor o majčinu zdravlju, premda je bilo očigledno kako iz dana u dan blijedi i vene. A što da i učine njih dvojica, kad su i liječnici bili bespomoćni!? nalazio je tada razlog za svoju i sinovljevu nebrigu. Sada i ne pokušava naći opravdanje za sebe, a sina nije zapravo nikad ni krivio.

Nino se zaposlio pa je nastojao zalaganjem opravdati iskazano mu povjerenje te je za posjete ocu imao sve manje vremena. Ali to nije bio jedini razlog. Nakon majčine smrti ti ga posjeti više nisu veselili, naprotiv, teško su mu padali, što zbog uspomena koje je svaki kutak stana budio na majku, što zbog nelagode koju bi osjetio u razgovoru s ocem.

- Mogao bi češće doći...

- Mogao bi i ti k meni; nisi ni vidio gdje stanujem.

- Ne da mi posao.

- A moj posao?

- Tebi je lakše, mlad si, nisi na odgovornom mjestu. Osim toga, mene brige satiru... Izjeda me samoća...

Nino je primjećivao da se otac mijenja, nešto se s njim događa, lomi se u sebi. Znao bi naglo prekinuti razgovor, ušutjeti, nervozno se krečući po kući, premještati stvari, povremeno odmahujući rukom kao da kaže: Ma koga boli glava za mene! Vidjelo se da ga odvlače misli i lome čuvstva, o kojima očigledno nije želio govoriti. Ninu ne bi promaklo kako se ocu u tim trenucima ovlažuju oči. I samome se skupljao gorak čvor u grlu, želio je sa starim razgovarati otvoreno o svemu, sigurno bi takav razgovor obojici pomogao, ali nije uspijevao, već nakon prvih rečenica razišli bi se, krenuli na različite strane i između njih bi nastala praznina.

Nekoliko mjeseci nakon majčine smrti otac mu se povjerio.

- Spremam se u penziju. Živjet ću u Pačićima.

To je bilo neočekivano i u neskladu s očevom predanošću poslu. Godinama je sve u obitelji podređivao "velikim i važnim poslovima", ni odnosi s rodbinom, ni stan, ni kuća na selu, ni škola, ni bolest..., ništa nije bilo preće od "složenih zadataka" koje je zahtjevao njegov "odgovoran položaj". Zapravo je njegova karijera bila iznad svih i svega ostaloga. Čitavo Ninovo djetinjstvo i školovanje proteklo je u takvom ozračju, a sada odjednom - penzija! I odlazak na selo!

- Ti nisi normalan, tata!

- I nisam... - promrmljao je sebi u bradu i počeo se motati po kuhinji kao da nešto traži, ni sam ne znajući što, i konačno izađe na verandu. Nino pođe za njim. Grad je tutnjio u zimskoj omaglici. Na kranu dizalice na obližnjem gradilištu poredali se galebovi, nepomično čuče i drijemaju nezainteresirani za nepojmljivu uličnu jurnjavu pod sobom.

- Misliš ozbiljno?

- Mislim.

- Ali zašto?

- Od ovoga svega moram otići...A i mama bi se tome veselila.

- Znači, zbog mame?

- Zbog svega. Ovdje više nemam oslonca. Ni snage.

- A tamo ćeš imati?!

Na gradilištu je zatreštalo i galebovi u panici polete prema moru što se naziralo iza nebodera. Nino vidje kako ih otac prati pogledom i kao da mu i misli nestaju s njima u izmaglici nad pučinom.

- Kao da od nečega želiš pobjeći?! - pokuša nastaviti razgovor, ali je otac šutio, zamišljen i zagledan preko krovova i dizalica.

Želio je objasniti sinu, ali su riječi ostajale zatomljene u njemu: Od živih nisam nikad bježao, s njima sam i kad je bilo najteže znao izaći na kraj, u sukobima s njima ostajao sam uvijek uspravan, okrenut naprijed, i pobjeđivao sam, možda upravo zbog te svoje zagledanosti u budućnost. A sada... Ne mogu se nositi s pokojnicima. U susretima s njima pred sobom ne vidim ništa, samo izmaglicu i prazninu. S njima sustiže me prošlost, a na nju se ne mogu i ne želim osloniti.

*    *    *

Na proljeće je Marko otišao u penziju i preselio se u svoje i ženino selo. Njegove rodne kuće više nema, davno se urušila i gomilu kamenja posve je već obrasla kupina. Uselio se u ženinu kuću, koju je naslijedila nakon što su joj roditelji umrli. Pred njom su ga dočekala dva stara badema u cvatu i zuj pčela i bumbara. Dvorište je bilo zaraslo u travu i grmove na kojima su već istjerali blijedozeleni listovi. Jedva je uspio okrenuti ključ u zahrđaloj bravi. Pažljivo otvori drvena vrata načeta crvotočinom: zapahne ga miris plijesni i ustajalosti.

Navečer je sjedio pred kućom, očaran raskošnom bjelinom bademovih krošanja i tišinom u koju su tonuli brijestovi i krovovi i osljepljena crkvena preslica. Osjeti kako mu se u dušu toči iskonska snaga mijena koja ga istodobno i krijepi i poražava. Pred noć su se zacrvenjeli oblaci na zapadu. Zatim se naglo smrači, da bi se nešto kasnije na istočnoj strani zarumenilo nebo kao da se iza obzora rasplamsala vatra. Ubrzo se pojavi Mjesec, oprezno proviri iza čipkaste krune brda, a zatim se naglo podiže u svekolikom svom sjaju, zaplovivši zažarenih obraza preko tajnovitoga noćnog neba. Marko je ostao pred kućom do kasno, opijen ljepotom i tajnovitošću noći i uspomenama koje su u njemu bujale kao potoci poslije proljetnih pljuskova. Ali nisu te bujice izazivale mučninu i nisu ostavljale blatnjave nanose, naprotiv, slušao ih je kao žubor dječjih glasova i osjećao kako mu ispiru zamuljene grudi i odnose teške misli.

U zoru ga probudi koncert što je sa svježim zrakom strujao kroz otvoren prozor: cvrkut vrabaca u grmlju, sjenica i zeba na voćkama i iskonsko snažan pjev kosova s vrhova stoljetnih hrastova. Jutarnji je lahor uzbibao prozorsku zavjesu i tajnoviti su se likovi preplitali po stropu, ali među njima nije bilo znanih pokojnika i nikakvi glasovi optužbe nisu dopirale, osim veselih glasova koji su vani najavljivali jutro.

*    *    *

U Marku se budio nov život. Povratak u zavičaj na neki je način značio i povratak u djetinjstvo i ozario ga životnom radošću koja ga je u opskurnosti gradskoga stana bila posve napustila. Bio je svjestan da se vratio u selo drugačije od onoga u kojem je proveo djetinjstvo i mladost, nije zatekao ni iste prilike ni iste ljude, drugo je ovo doba, danas se ovdje drugačije živi i drugačije razmišlja. Ili mu se tako samo čini, a selo je zapravo ostalo isto, samo se on promijenio i sve vidi drugim očima i doživljava drugačijim srcem? Kako bilo, u njemu se budila nova snaga. Osjećao je kako će iz njega, kao iz starog panja usađenog duboko u tlo, šiknuti nove životne mladice.Tišinu seoskih večeri slušao je kao čudesnu glazbu koja ga je nosila u snove bez noćnih mora i mučnih susreta s duhovima. U razgovorima s ovdašnjim ljudima nije osjećao onu neiskrenost i nelagodu kao u susretima u gradu, ovi preplanuli težaci rukovali bi se s njim čvrsto i srdačno, ne bi ga davili ni beskrajnim lamentacijama ni neumjesnim hvalisanjem i ne bi im se nikamo žurilo kad bi prišao o sebi, o svojoj tuzi i razlozima svog povratka u selo, naprotiv, slušali bi ga s pažnjom i suosjećanjem. Radovao se tim kratkim susretima u prolazu, na seoskim putovima i raskrižjima, u polju, u dvorištima i konobama. Razgovori s tim ljudima koje jedva da je poznavao bili su jednostavni i iskreni: o vremenu, o skupoći, o vinu, o predstojećim izborima koji "neće donijeti ništa novo..." Seljaci su o stvarima i događajima sudili prostodušno, ali samo naoko površno; u razgovorima s njima Marko je nalazio i duhovitosti i mudrosti i bili su prava okrjepa za njegov posustali duh.

Proteklo je tako nekoliko mjeseci u obilaženju okolice i susretima sa susjedima. Danju je hodao preko njiva, penjao se na brjegove s kojih se pogled širio niz potoke i jaruge daleko prema moru; prepoznavao je proplanke na kojima je kao dječak preskakivao ivanjske kresove, pašnjake na kojima je čuvao goveda, brzake na kojima je gradio mlinove...Anina kuća, sada njegova, na početku sela, na osami, siva i oronula, čekala ga je tiha i beživotna. Sveo ju je na jednu prostoriju, kuhinju, u kojoj si je pripremao jelo i na otomanu provodio usamljeničke noći.

Onda se dao na posao. Čitave je dane popravljao kuću, uređivao prostoriju po prostoriju, čistio vrtove oko nje, kršio živice, obnavljao voćnjake. Premda naporan, rad ga je ispunjavao zadovoljstvom i on mu se posve predavao. S vremena na vrijeme bi posustao, osjetio bi nekakvu ispraznost u svemu čega bi se prihvatio, nedostatak gorljivosti i strasti s kojom se inače predavao svakom novom poslu. Bilo je tako dok je Ana bila živa, dok se zanimala za sve što je radio i veselila se svakom njegovom uspjehu. Otkako je nema, otkako je usahnula kao stručak mačurane u isušenoj vazi, svemu što radi nedostaje onog smisla i punine koju čovjek osjeti tek kada svoj uspjeh, svoju radost podijeli s onima koje voli i koji su mu najbliži. Mogao je samo zamišljati koliko bi se ona zajedno s njim radovala zasijanim njivama, čokotima bremenitim grozdovima, svakoj biljci, svakoj voćki, svakom uzgojenom grmu, svakom cvijetu i plodu, svakom gnijezdu u kućici postavljenoj u vrtu...Čini mu se da bi i livade mirisale intenzivnije kad bi ih ona obilazila, i boje bi bile jasnije i plodovi sočniji. Potajno je priželjkivao da njegov trud i plodovi njegova rada dotaknu bar svijest njihova sina, da bar malo zatrepere u njegovu srcu. Sve što poduzima, sve što sije i sadi, svaki plan, svako rješenje, sve radi s mišlju da li bi se to Ani i Ninu sviđalo, da li bi se s time složili, bi li se radovali...Nje nema, više mu ni noću ne dolazi, a Nino dolazi rijetko i kad dođe zadrži se kratko, nekud mu se uvijek žuri, nikad nema vremena za obići imanje, nikad ne osjeti potrebu popeti se na smokvu pred kućom, ubrati košaru rosnih plodova, ne primjećuje izoranu njivu i ne uzbuđuje ga miris pokošene livade. Kad ode, Marko osjeti bolnu prazninu oko sebe i u sebi, preplave ga misli o ispraznosti života, o besmislu svega što radi, o uzaludnosti svake želje, svake nade i namjere. Tada se obično uputi na groblje i tu na ženinom grobu osjeti kako je manje sâm, kako s njom može podijeliti svaku svoju misao i osjećaj, radost i razočarenje, ona ga čuje i razumije, gotovo da može s njom razgovarati, šuti njen glas podrške i ohrabrenja koji mu je uvijek bio potreban i bodrio ga kad bi posustao, a sada mu se čini da bi bez toga Aninog glasa, bez toga toplog strujanja odnekud iz daleka, i tihog šuma u čempresima, sve postalo neizdržljivo, nemoguće i nepotrebno i trebalo bi krenuti nekud drugamo... S groblja bi se vraćao tužan i smućen bolom, ali bi u sebi osjećao plamsanje novog plamićka volje za ustrajanjem, kao da se opet budi i razlistava već gotovo usahla nada...

*    *    *

Na groblje je redovito odlazio nedjeljom poslijepodne, popravljao grob, ispirao kamenu vazu, punio je čistom vodom i u nju stavljao svijeće cvijeće. Zatim bi dugo gledao u ime ispisano na drvenom križu. Slova su izblijedjela, morat će ih osvježiti bojom. Mogao bi to učiniti Nino, bilo bi mu lakše nego njemu kojemu su ruke grube, naviknute na motiku a ne na kist. Ali kad će on doći! Sada ima svoj posao, svoje brige, a doći iz grada ovamo i nije tako blizu, treba i potrošiti, a i čemu kad je on tu živ i zdrav! Opet je tražio opravdanja kojih zapravo nije bilo i on je to znao i to mu je sve teže padalo. Tu na ženinom grobu sjećanja su navirala kao vruci. U svakoj uspomeni Ana je bila mučenica i svetica, cijelim svojim životom i svom svojom snagom spremna u svakom trenutku pomoći njemu i Ninu, učiniti za njih sve, udovoljiti svakoj njihovoj želji, bez obzira koliko je to od nje zahtijevalo truda i odricanja. A što su oni činili za nju? Ništa. Ni on ni sin. Na njenu bezgraničnu skrb i dobrotu tovarili su samo svoje želje i prohtjeve, ne misleći na njene potrebe i zanemarujući njenu krhkost i slabašno zdravlje. I na bolesničkoj postelji iskazivala je više brige za njih nego oni za nju. Istina, nisu mogli učiniti ništa za njeno zdravlje, ali da su bar više bili uz nju, da su joj bar iskazali više ljubavi i brige! Na njenom grobu sada nadiru te misli i razdire ga grižnja savjesti zbog svega onoga što je mogao za nju učiniti, a nije učinio. Sve češće ga ponese želja da popravi propušteno, da za nju učini nešto lijepo, nešto dobro i veliko, da je obraduje i usreći, ali ga već u slijedećem trenu slomi svijest da je prekasno, da više ne može učiniti ama baš nijednu od tisuća stvari koje je za nju želio i planirao učiniti, ali nije učinio ništa. Sada joj više ne može iskazati ni ljubav koju je uvijek za nju osjećao, ali ju je pred njom zatomljivao... Takav je život, sazdan od grešaka i propusta. Svaka životna dob traži od čovjeka sasvim određeno djelovanje, postavlja pred njega precizne zahtjeve, čak i svaki trenutak pretpostavlja određeno ponašanje i ne učiniš li što treba u jednom trenutku, u slijedećem bit će već kasno, prilika se ne će ponoviti. Marko dobro zna da je život takav, bio je toga svjestan i ranije kad je život provodio slažući grešku na grešku, kad je propuštao sve ono što nikada više ne će moći nadoknaditi i što mu sada razdire srce, ali to je sudbina i nikada nije imao snage da joj se usprotivi, da postupi drugačije. Dok se sada preklapa na ženinom grobu, čitavu svoju prošlost vidi kao u ogledalu, nikada nije tako jasno sagledavao životne okolnosti kroz koje je prolazio i svoje postupke koji su redovito bili drugačiji nego što su trebali biti, ili su bar imali drugačije posljedice nego što je želio, sada to dobro zna, a bio je svjestan svojih grešaka i onda kada ih je činio, ali se uvijek zaricao da će drugi put, u novoj prilici, postupiti drugačije...

Šum vjetra u čempresima vratio bi ga u zbilju, preklopila bi ga bol zbog nemoći i on bi se utučen uputio prema izlazu iz groblja; teški bi ga koraci ponesli prema praznom i hladnom domu.

*    *    *

Jednoga nedjeljnog poslijepodneva dok se preklapao zamišljen na ženinom grobu, u svijesti mu bljesne nenadani trak svjetlosti koji u njemu probudi nadu u izlaz iz mračnog urušenog rova. Posadit će vinograd. Bit će to Anin vinograd. Podići će ga u Kršu, na onom komadiću pjeskovita zemljišta što joj je pripao nakon smrti njenih roditelja. Voljela je taj dlan škrta tla, bila je uz njega vezana spletom uspomena iz djetinjstva, nitima sjećanja i osjećanja o kojima nikada nije govorila, ali ih nije uspijevala ni sakriti. Kad god bi dolazili u selo, odšetala bi tamo i vraćala se s buketom poljskoga cvijeća ili granom ruja koju bi zatakla za okvir slike svojih roditelja što je visjela u hodniku. Često bi znala reći kako bi voljela da u Kršu posade vinograd, da i na tom njenom djeliću zemlje raste nešto lijepo i korisno. Kad bi joj Marko s podsmijehom dobacio da u Kršu može rasti samo kamen, ona bi se, prikrivajući povrijeđenost, opravdavala: "To je jedino što je moje, taj komadić tla u Kršu, i ne bi to trebao biti velik vinograd, mogao bi biti mali, najmanji, makar desetak čokota, ja bih mu se jednako radovala..."

Marko tada nije imao razumijevanja za njenu želju, nije o njoj htio ni razgovarati, odbacujući je grubo i s podrugivanjem. A sada kad mu se vinograd javio kao spasonosni izlaz iz gliba u koji sve dublje tone, ostao je zaprepašten ondašnjom svojom sljepoćom, pitajući se kako nije shvaćao koliko je u toj Aninoj želji bilo razuma i osjećaja, obzirnosti i skromnosti i svekolike one plemenitosti kojom se čovjek jedino može oduprijeti zlu svake vrste i opstati nerastrojen i cjelovit, bez straha pred živima i pred mrtvima.

Toga nedjeljnog popodneva tu na ženinom grobu odlučio je odmah započeti s radovima. Već sutra krenut će u Krš i započeti s kopanjem. U proljeće zazelenjet će se mladi čokoti. Bit će to ispunjenje Anine želje.

Krenuo je s groblja nošen tom odlukom kao svježim vjetrom, novom nadom i novom snagom. U njemu se stišavala bol i osjećaj ispraznosti. Znao je da ga čeka težak posao, ali je gorio novom vatrom, osjećajući da je pred njim ono pravo, veliko i lijepo što je toliko želio učiniti za nju, bar sada u smrti, kada to nije učinio dok su bili zajedno.

*    *    *

Motika se teško urezivala u isušenu zemlju. Marko ju je polako podizao visoko iznad glave, pažljivo odmjeravajući udarac, zatim bi svom snagom zamahnuo usmjerivši je na precizno odabrano mjesto. Unatoč silovitosti udarca, oštrica bi se tek za širinu dlana zabijala u tvrdo tlo. Kad bi motika udarila o kamen, frcnula bi iskra i rezak bi se zveket razlijegao padinom šumovita brda. Sraz kamena i čelika bolno bi jeknuo u Markovim mišićima i on bi zastenjao, uspravio se, oslonio na držak motike i nadlanicom obrisao znoj s čela, zatim bi izvukao stopala iz tople zemlje i nastavio s kopanjem. I tako udarac za udarcem, dlan po dlan, iskop je iz sata u sat, iz dana u dan, tjednima, mučno i sporo napredovao.

Kopao je u dva sloja: prvo bi iskopao gornji sloj zemlje do pola metra dubine po čitavoj širini budućeg vinograda, zatim bi se vraćao i kopao još pola metra u dubinu. Tako, sloj po sloj, metar po metar, Marko se jedva primjetno pomicao naprijed, a iza njega se visoko dizala iskopana zemlja, nadvisujući ga. Tonuo je u iskop, u zemlju, do koljena zasipan razmrvljenim laporom. Iz iskopa se, u pravilnom ritmu, pojavljivala motika, blješteći na suncu: metal ulašten tvrdom zemljom i dio drvene drške jednako ulaštene tvrdim dlanovima kopača.

Povremeno bi susjedi dolazili do njega, zagledali, sumnjičavo odmahivali glavom.

- E, eee...Slomit ćeš lopatu, Marko!

- Eh, neka, neka...ali lomi se i zemlja - odgovarao bi samouvjereno na poneki

prikriveni ubod.

- A što ćeš posadit u tu tvrdoću?

- Vinograd, a što bih drugo.

- Malo je tu zemlje...

- Ima je, ima - nije se dao.

- A što bi Ana rekla, da je živa? - zabadanja nisu prestajala.

- E, za nju je to, za nju...Bila je to njena želja - potiho bi govorio Marko više za sebe nego za susjede, okrenuvši im leđa i nastavljajući s kopanjem.

Okolicom se razlijegalo čudesno cvrčanje cvrčaka, kao šum sunčane kiše, a sunce je kao vatra plamtjelo u zraku i na zemlji, na svakoj travci i grani, u svakom čvoru svakoga stabla, u svakom zrncu pijeska i molekuli zraka. Ovdje na pol brda, u boku okrenutom jugu, i pjesma cvrčaka i vrućina bile su najčešće. Znoj se Marku slijevao s čela preko obrva u oči, nakvašena košulja lijepila mu se za leđa. Kako se Sunce dizalo na nebu, osjećao je sve jači umor, sve bi češće zastajao i sve bi se duže odmarao oslonjen na motiku. Gore na hrptu brda na mliječnoplavom platnu neba drhtale su krošnje hrastova i u njihovim su vršcima gorjeli zlatni plamićci. A dolje u podnožju pod sunčevim žarom umirilo se i utišalo selo u sjeni brijestova i ladonja, oko bijele crkve skupile se sive kuće, a crkva ih zaštitnički nadvisila, podižući svoju preslicu s dva zvona kao kvočka glavu.

Kada bi zazvonilo podne, Marko bi prestao s kopnjom. Odložio bi motiku, obrisao dlanove o hlače, okrenuo se dolje prema selu, prekrižio i kratko promrmljao: Hvala Bogu! Zatim bi sjeo na tepih suhe trave u hladovini pod brijestom što se raskrilio tu pored budućeg vinograda, nadvisujući svojom razgranatom krošnjom skupine kržljavih hrastića i grmove graba što su uokolo uporno rasli iz škrtoga tla. Sjedio bi i slušao zvonjavu i gledao krajolik pred sobom i to su bili trenuci užitka i zadovoljstva. Lahor bi mu hladio pregrijano tijelo i na mahove donosio slabiji ili jači zvuk zvona koji mu je godio uhu i ispunjavao mu dušu milinom. Gledao je kako se dolje u selu zvona njišu u preslici, a kad bi se umirila, zvonjava bi se još neko vrijeme razlijegala po stranama okolnih brda i sve tiši ton bi još dugo titrao u uhu i u zraku. Dimnjaci na seoskim kućama nisu disali, ručkovi se danas kuhaju na električnim i plinskim štednjacima, ognjišta su porušena. Samo se u ponekoj kući još lože drva i iz dimnjaka se diže dim ponad krovova i gore visoko u zraku raslojava u pramenove koji dugo lebde pozlaćeni suncem. U vrijeme njegova djetinjstva, kad su domaćice oko podneva dovršavale ručkove, dimovi bi najprije gusto sukljali ponad krovova, a zatim bi se tanjili i postupno jedan za drugim nestajali. Gasila su se ognjišta i na njima su se hladili skromni ručkovi. Marko je dobro poznavao svaki dom, znao je čime domaćice raspolažu i kolika usta čekaju ručak. Ono najbolje što se skuhalo bilo je posloženo u zavežljaje i ponijeto težacima koji su već od zore radili na njivama i u vinogradima, a čeljad u kući morala se zadovoljiti s onim što bi ostalo.

*    *    *

Nakon dva mjeseca kopanja iza Marka je na podnevnom suncu blještala ploha iskopane zemlje dvadesetak metara široka i dvostruke dužine. Ujesen je iskopao rupe i postavio stupove, a idućeg proljeća posadio je cjepove. Već u svibnju izbile su mladice i mladi se vinograd zazelenio i počeo bujati pod stalnom Markovom brigom. Svakodnevno ga je obilazio, dotjerivao svaki detalj, čupao korov, gnojio i okopavao tlo, privezivao mladice da ih vjetar ne polomi i prskao ih protiv bolesti i štetnika. Vinograd je izgledao uzorno. Susjedi koji bi onuda prolazili više nisu sumnjičavo odmahivali glavom, već bi se obraćali Marku s otvorenim pohvalama i odobravanjem. A Marko je radio neumorno, briga o vinogradu bila mu je na prvom mjestu, radovao se svakom detalju, svakom čokotu, svakom novom izboju i listu. Kad bi sunce zapeklo, sjeo bi u hladovinu i prepustio se mislima. Pred njim je vinograd sve bujnije listao, a dolje u selu sve je mirovalo, rijetko bi tko prešao preko placa, rijetko bi se kad zanjihala zvona u preslici i razlila zvonjava preko krovova. Njegova kuća, zaklonjena širokim krošnjama, djelovala je najusamljenije. Kod drugih bi se bar ponekad iz dimnjaka izvio pramen dima, a njegova kuća nije disala već godinama. Kako bi sve bilo drukčije da je Ana živa! Ovako, i dvorištu i dimnjaku i vinogradu i zvonjavi i čitavom ovom kraju načet je smisao, nedostaje punine. Ana mu više ni noću ne dolazi. Ni na grobu ni u snu više ne čuje njene riječi. A nedostaju mu sve više. Osjeća kako ga iz dana u dan sve više pritišće samoća i kako polako trne ona vatra koja se u njemu razgorjela one nedjelje kada je odlučio podići vinograd.

*    *    *

Sljedećeg ljeta mladi su čokoti dali prve grozdove. Na nabreklim bobicama igralo se sunce, a na kolcima uz čokote cvrčali su cvrčci. Marko bi satima sjedio u hladovini i slušao njihove beskrajne kolovoške elegije. Radovao se njihovoj pjesmi, radovao se ljetu i vinogradu, ali je jasno osjećao kako ta njegova radost vene na pripeci i u posvemašnjoj samoći koja ga sve jače pritišće i u kojoj ishlapljuje svaka njegova želja i aktivnost. Nino mjesecima ne dolazi, čak i susjedi sve rjeđe svraćaju. Uzalud satima gleda dolje u svoju kuću i dvorište, nitko se tamo ne kreće, ništa se ne pomiče, ne da mu se ni spustit se dolje jer ga nitko neće dočekati pa ostaje po čitav dan ovdje u vinogradu, a navečer kad uđe u svoj pusti dom samoća ga još nepodnošljivije pritisne, nema volje ni prosjediti u rascvjetanom vrtu, rano legne i dugo gleda u tamni strop, bez nade da će se sutra bilo što promijeniti.

Prisjeća se noći kad mu je dolazila Ana i drugi pokojnici i kad se od razgovora s njima budio u muci i znoju, često počeli da mu opet dođu, jer ovu samoću i noćni muk podnosi još teže. Danju iz vinograda pogledava uz cestu što se iz sela zavojito penje prema gradu, uzalud očekujući Ninov dolazak. Ili zamišlja kako bi sve bilo drugačije i svaki bi napor imao smisla kad bi ugledao Anu kako izlazi iz dvorišta i uspinje se prema vinogradu...Sve uzalud. Noću mu se nitko ne javlja, danju mu nitko ne dolazi. Tako danima i mjesecima. Grožđe je u vinogradu dozrelo, davno su već dozrele i Markove misli i osjećaji. Nakon zrenja počinje truljenje, razmišlja Marko, ali ga te misli suviše ne uzbuđuju, u njemu se više ne razgara ni nada ni beznače.

Jedino nedjelju i odlazak na Anin grob očekuje još uvijek s uzbuđenjem i nadom, ni sam ne zna kakvom, ali tihi razgovori na njenom grobu jedini su trenuci kojima se raduje. Nakon njih uvijek iznova uranja u beznadne omame kasne jeseni.